Nakon izjave visokog predstavnika Kristijana Šmita da bi iz udžbenika trebalo ukloniti i Aliju Izetbegovića, pored Ratka Mladića, političari iz Federacije BiH reagovali su tvrdnjama da Izetbegović ne može biti smatran ratnim zločincem jer nije bio optužen ni osuđen, s obzirom da je preminuo 2003. godine. Iako Izetbegoviću nikada nije suđeno, ovakva argumentacija je problematična i povlači ozbiljna pitanja o razumijevanju pravde i odgovornosti.
Tvrdnja da neko nije ratni zločinac samo zato što nije osuđen na sudu može se lako osporiti. Najjasniji primjer za to je Adolf Hitler, koji, poput Izetbegovića, nikada nije bio formalno osuđen jer je izvršio samoubistvo prije nego što je mogao biti izveden pred lice pravde. Međutim, Hitlerova odgovornost za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata i holokausta je nesporna. Samo zato što nije bio optužen ili osuđen, niko ne bi mogao tvrditi da Hitler nije ratni zločinac.
Kristijan Šmit je, u svojoj izjavi, jasno ukazao na potrebu da se slike kontroverznih ličnosti, poput Ratka Mladića i Alije Izetbegovića, uklone iz udžbenika, kako bi se mladim generacijama pružila objektivna prilika da uče i formiraju vlastite stavove o prošlosti. Ova izjava izazvala je burne reakcije, posebno među bošnjačkim političarima, koji insistiraju na tome da Izetbegović, budući da nije bio osuđen, ne može biti smatran zločincem.
Međutim, dan nakon Izetbegovićeve smrti, tadašnja portparolka Haškog tribunala Florence Hartmann izjavila je da je Tribunal vodio istragu protiv njega i da je bio osumnjičen za ratne zločine. Zbog njegove smrti, istraga je obustavljena, ali je činjenica da je postojao osnov za podizanje optužnice.
Oslanjanje na argument da neko nije zločinac samo zato što nije bio osuđen zbog smrti ne uzima u obzir širi kontekst pravde i moralne odgovornosti. Izetbegovićeva uloga u ratnim dešavanjima, uključujući zločine počinjene od strane tzv. Armije RBiH nad Srbima i Hrvatima, dokumentovana je i ne može se zanemariti samo zbog činjenice da nije došlo do suđenja. Ovaj pristup je opasan jer relativizuje zločine počinjene u ime određene ideologije ili politike.
Kristijan Šmit je, u svojoj izjavi, pokušao da podstakne na otvoren razgovor o prošlosti i potrebu da se historijske činjenice prezentuju na način koji ne glorifikuje ličnosti povezane sa stravičnim zločinima, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ovaj korak je važan za buduće generacije koje zaslužuju da uče iz objektivne i nepristrasne perspektive, umjesto da budu izložene jednostranim prikazima prošlosti.
Zaključno, pravda i moralna odgovornost ne prestaju u trenutku smrti. Politički lideri moraju biti svjesni svoje uloge i odgovornosti za sve što se dešavalo pod njihovim vođstvom, a ignorisanje zločina samo zbog odsustva presude nije put ka pomirenju, već ka daljim podjelama u društvu.
