Žestoko javno “batinanje“ Njemačke uzelo je maha, a ta nova moda dolazi iz Ukrajine, ali i iz drugih zemalja Evrope, piše Dojče vele.
To, najblaže rečeno, nije fer, jer Njemačka čini za Ukrajinu više od gotovo svih drugih zemalja.
Red zahtjeva, red uvreda, red zahtjeva, red uvreda – čini se da je to šema koju Ukrajina koristi u razgovorima s Njemačkom i o Njemačkoj.
U to, na primjer, spada i odbijanje Kijeva da primi predsjednika Njemačke Franka-Valtera Štejnmajera – nakon što je Kijev kritikovao njegovu raniju politiku prema Rusiji, a on priznao greške.
Ta šema je vrlo uspješna. A njemački mediji su je odmah primijenili, i to, izgleda, vrlo rado: nema dana da Berlin nije na stubu srama, nema dana a da nekritički novinari ne pitaju članove Vlade – zašto se Njemačka konačno ne odrekne ruske nafte i prije svega ruskog gasa, te ponajviše: zašto Njemačka ne isporučuje Ukrajini oružje koje je zatražila. Ovaj, u svakom slučaju potpuno izlišan spektal, sve više ide na živce.
Jer, kao prvo: od ruske aneksije Krima 2014. Njemačka je, zajedno sa SAD, najveći donator Ukrajine. Drugo: osim direktnih susjeda Ukrajine, Njemačka je zemalja koja prima najviše ukrajinskih izbjeglica. Treće: Njemačka je među zemljama koje Ukrajini daju najviše novca za kupovinu oružja. Kancelar Olaf Šolc je upravo najavio više od milijarde evra direktne pomoći. I apsolutno niko ne sumnja da Njemačka mora podržati Ukrajinu u ratu protiv Rusije.
Pa, je li onda mudro kada vlada u Kijevu stalno napada njemačku Vladu i zatrpava je novim, oštro upućenim zahtjevima? Kad Njemačka isporuči dio traženog oružja, odgovor glasi: to je dobro, ali toga mora biti mnogo više.
Kad Njemačka odustajanjem od ruskog uglja, nafte i gasa najavljuje ni manje ni više nego promjenu paradigme, onda kažu: to je lijepo od vas, ali to se mora desiti odmah.
Pritom se namjerno zaboravlja da je Njemačka u svojoj politici izvršila zaokret neviđenih razmjera: Gasovod Sjeverni tok 2 je završen – ali nije pušten u rad. Njemačka vojska Bundesver će za modernizaciju i opremu dobiti na raspolaganje dodatnih 100 milijardi evra samo u ovoj godini – poduhvat koji je Olaf Šolc najavio ubrzo nakon ruskog napada na Ukrajinu. Njemačka plaća isporuku oružja u ratnu zonu. Njemačka vlada počinje prekidati bliske odnose s Rusijom, koji su izuzetno važni u sektoru sirovina. Zeleni Ministar privrede putuje na Bliski istok kako bi tamo kupovao naftu i gas i naglas razmišlja o produženju rada nuklearki i termoelektrana na ugalj.
Sve su to ekstremne promjene kursa u izuzetno kratkom vremenu. Koje su to zemlje u Evropi toliko promijenile svoju politiku i prije svega – po tako visokoj cijeni kao Njemačka?
Još iritantnije od bezobrazluka iz Kijeva je ponašanje nekih drugih evropskih zemalja. One same ne reagiraju kako treba, ali se rado skrivaju iza Njemačke ili čak upiru prstom u nju. Daje se utisak da se tu radi samo o imidžu u javnosti.
Francuski predsjednik Emanuel Makron je u brojnim telefonskim razgovorima bezuspešno pokušavao uticati na vladara Kremlja Vladimira Putina. Uzgred budi rečeno, on je bez velike pompe doveo u zemlju finale Lige prvaka koje se prvobitno trebalo održati u Rusiji. Ali kada je riječ o prihvatanju izbjeglica, Francuska se ne ponaša tako odlučno.
Italija je javno i glasno izjavila da bi mogla odmah prestati da uvozi ruski gas. Ali ustvari se iza toga krije ovo: Ako nema evropskog embarga na gas, onda su za to krivi drugi (misli se prije svega: Njemačka).
Poljska se javno i bez koordinacije (s Njemačkom) vrlo zalaže za isporuku vojnih aviona Ukrajini – ali samo preko vojne baze SAD-a u Njemačkoj. Ako avioni ne budu isporučeni, tj, problem je u SAD ili Njemačkoj.
A Mađarskoj – barem u njemačkoj javnosti – ne fali ni dlaka s glave zbog njenog proruskog kursa. U Budimpešti rado uzimaju jeftin ruski gas, a ako treba, plaćaju i u rubljima
Mogao bi se steći dojam da bi neke članice EU bile prilično srećne ako bi Njemačkoj krenulo loše – i kada bi izgubila dio svoje ekonomske snage i blagostanja. Po onoj – da susjedu crkne krava? Možda.
Činjenica je da su za šemu svaljivanja krivice na drugog, postavljanja zahtjeva i njihovog ispunjenje – uvijek potrebne dvije strane: onaj koji glasno zahtjeva, ljuti se i upire prstom u drugog – i onaj koji sve to dozvoljava.
To je zaista potpuno izlišan spektakl. Na kraju krajeva, svi imaju isti cilj – okončanje ruskog rata u Ukrajini. Pa zašto sijati razdor? To pomaže samo – Putinu, prenosi B92.
