“Mi nismo ni Poljaci ni Nijemci. Mi smo Šlezi”, godinama govore pripadnici najveće nacionalne manjine u Poljskoj. Nedavni parlamentarni izbori aktualizirali su pitanje njihovih jezičnih i nacionalnih prava.
Oni radikalniji od njih gledaju na uspjehe katalonskih separatista i imaju ideje autonomije.
Dok je Donald Tusk govorio s podija entuzijastičnoj masi, na suprotnom kraju konferencijske dvorane u Katowicama, grupa momaka stajala je u tišini držeći ogroman transparent na čudnom jeziku.
“To je šleski. To znači da imamo zastavu, imamo jezik, imamo svoju državu”, objašnjava Peter Langer, koji ima grupu demonstranata pod svojom komandom.
Najveća manjina u Poljskoj
“Ima nas šest stotina hiljada. Mi smo najveća manjina na teritoriju Poljske i nemamo nikakva prava. Ne možemo učiti na našem jeziku u školama. Pa gdje smo mi, nakon dvadeset godina u Evropskoj uniji?” ističe predsjednik organizacije Šleska zajednica. na sastanku Građanske koalicije.
Za to vrijeme predsjednik koalicije Tusk obećava ulaganja u zelenu industriju, koja bi trebala zamijeniti zatvorene rudnike i talionice, te predlaže preseljenje Ministarstva industrije u Katovice.
Šleskim autonomašima svakako je prihvatljivija od osmogodišnje vlade Jaroslawa Kaczynskog koji ih je svojedobno opisao kao njemačku petu kolonu.
Osim toga, bivši predsjednik Evropskog vijeća dolazi iz redova kašupske manjine, koja je prije gotovo dvadesetak godina tražila poseban status za svoj jezik, a zahvaljujući priljevu novca iz Brisela uspješno širi svijest o svom malom narodu. Danas se kašupski uči u školama i također je službeni jezik u Pomeranskom vojvodstvu.
“Tusk bi nas sigurno više razumio nego Kaczynski. Ali on je političar, nikad ne govori ono što misli naglas. Kao premijer je osam godina tvrdio da će nam dati jezična prava, a ništa se nije dogodilo. Ali vidjet ćemo”, objašnjava Peter Langer.
Primarni cilj aktivista je priznavanje Šleza kao službene etničke manjine i priznavanje njihovog jezika. Međutim, ambicije su puno veće.
“Želimo autonomiju. U Evropi je to normalno, uzmite Kataloniju za primjer. Njemačka se sastoji od šesnaest saveznih država. A autonomija znači više prava i više novca”, dodaje Langer.
Sjećanja na autonomiju
Dok su Česi i Slovaci nakon Prvog svjetskog rata ostvarili nezavisnu državu, historijska regija Gornja Šleska bila je podijeljena između Poljske, Njemačke i Čehoslovačke. Poljski dio Šleske naknadno je dobio autonomiju, a regionalni parlament je djelovao u Katowicama sve do invazije nacista.
“Između svjetskih ratova postojao je snažan pokret za nezavisnost Šleske. Kad je održan plebiscit hoćemo li se priključiti Njemačkoj ili Poljskoj, postavilo se i pitanje neovisne Šleske. Bila je to lijepa ideja, ali Francuska je bila protiv nje. Francuzi su bili glavni pobjednici rata, Poljska im je bila saveznik, pa je morala biti njihova”, objašnjava Arnold Langer, sin čelnika šleske zajednice.
“Budimo separatisti”
Šleski preporoditelji uhvatili su drugi vjetar nakon pada komunizma. Prije dvadeset godina, tokom popisa stanovništva, 173.000 ljudi odabralo je šlesku nacionalnost, više od tri puta više nego godinu prije. Arnold Langer vjeruje da su stvarne brojke čak i veće.
“Nismo službeno priznata manjina, tako da prilikom ispunjavanja upitnika ne možete samo kliknuti na jednu od unaprijed popunjenih nacionalnosti. Morate to navesti posebno, a malo ljudi to više radi”, kaže on.
Na kraju, izbori nisu loše ispali za šleske patriote. Iako su Pravo i pravda pobijedili, nemaju šanse sastaviti vladu. Tusk će nakon osam godina vjerojatno opet postati premijer, koji je na kraju predizborne turneje obećao da će priznati šleski jezik u prvih sto dana svoje vlade.
Međutim, Langerovi gledaju još dalje. Inspirirani su spomenutom Katalonijom koja je prije šest godina neuspješno pokušala proglasiti nezavisnost od španske krune.
“Katalonci su nekoliko spratova više. Dugo imaju autonomiju, katalonski jezik je u odličnom položaju. Mnogi Šlezi na njih gledaju kao na velikog brata. Neke to plaši, oni su više zagovornici decentralizacije Poljske i većih prava naše manjine. Ali podržavam katalonski put nezavisnosti, bio sam dva puta u Barceloni na njihovom maršu u septembru,” objašnjava Arnold Langer.
Ističe da se nezavisnost može postići na dva načina.
“To možete postići na dva načina. Ili silom ili pridobijanjem većine na svoju stranu. A ja lično želim ići drugim putem”, dodaje, dodajući da akcije baskijskih terorista ili donjeckih separatista definitivno ne mogu biti primjer za šleski nacionalni pokret.