in

Srbin odigrao utakmicu za NDH, tri dana kasnije USTAŠE SU GA STRELJALE

Prije 80 godina i jedan dan, 18. juna 1941. godine strijeljan je hrvatski fudbalski reprezentativac Svetozar Đanić.

Samo tri dana ranije, debitovao je za fudbalsku reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske protiv Njemačke u Beču, a odmah po povratku u Zagreb uhapsile su ga ustaše i, zvanično zbog “saradnje s komunistima”, ubili u šumi Dotrščina, gdje je tokom rata ubijeno oko 7.000 antifašista, intelektualaca, članova Komunističke partije i ‘običnih’ ljudi.

Ali ova priča nije priča o Đaniću, za koju se dosad niko nije potrudio da je temeljno istraži. Ona je o zaboravu i kosturima iz ormara, jer ako HNS vodi te utakmice NDH kao zvanične utakmice reprezentacije – a vodi (savez je, uostalom, mjesec dana nakon Đanićeve smrti primljen u FIFA) – onda bi trebao voditi računa i o tome da se za Đanićevu sudbinu zna i da se pamti.

I, ta priča hrvatskog portala “Telegram” ide ovako:

“Živimo u kući čija vrata i podovi zlokobno škripe; kosturi nagurani u ormare skupljaju prašinu, a mračni ćoškovi skrivaju tajne koje ne želimo da doznamo. Zarobljeni smo u ovoj nikad pošteno renoviranoj kući; zagušljivo je i neudobno, a mi nismo sigurni kako smo ovamo došli ni ko nas je doveo i još manje znamo kuda želimo ići – ne vladamo prošlošću, pa onda, po onoj maksimi iz Orvelove 1984., ne možemo ni budućnošću. U neznanju i zaboravu raste sjeme mržnje koje hrani našu djecu, pričamo o jedinstvu, jer kaže se da sloga kuću gradi, ali to nije jedinstvo u koje su svi pozvani dokle god ima onih koji su izopšteni zbog drugačijosti. Pričamo o poniznosti, ali ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

On se zvao Svetozar Đanić i bio je hrvatski reprezentativac.

Nastupio je pod onim grbom s prvim bijelim poljem, uoči početnog udarca sa saigračima pozdravio sa “Za dom spremni!” i ispružio desnicu u znak podrške Trećem Rajhu protiv čije je reprezentacije igrao. Veliki Marton Bukovi, njegov trener u Građanskom, opisao ga je riječima “bez dileme najveći talenat koji se u fudbalu može pojaviti”.

Đanić je jedini fudbaler u istoriji za kojeg se može reći da je (po)ginuo za Hrvatsku. Tačnije je, međutim, reći da su ga ubili.

Dana 15. juna 1941. igrao je za NDH prijateljski susret s Njemačkom u Beču. Nakon početnog hrvatskog vođstva i prvog dijela koji se završio 1:1 Nijemci su pobedili 5:1, Đanića je u drugom poluvremenu u sastavu zamijenio iskusni Gustav Lehner. Dan kasnije, po povratku reprezentacije u Zagreb, privele su ga ustaše pod optužbom da je “sarađivao s komunistima”.

Još dva dana kasnije, 18. juna, hrvatski fudbalski reprezentativac Svetozar Đanić strijeljan je u šumi Dotrščina, gdje je tokom Drugog svetskog rata ubijeno oko 7.000 ljudi antifašista, intelektualaca lijevog usmjerenja, članova Komunističke partije i običnih ljudi kao talaca, iz odmazde među kojima su bila i poznata imena poput Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, verojatno i Augusta Cesarca. Bile su mu 24 godine.

Volio bih jednog dana biti onaj koji će osvjetliti taj mračni kutak naše kuće i ispričati njegovu, po svemu sudeći, možda i filmsku priču. Za to će trebati mnogo istraživanja i kopanja po arhivima, jer Đanića je službena istorija najvećim dijelom mimoišla i zaboravila. U vrijeme Jugoslavije nije bilo pametno puno čačkati po predratnom fudbalu, naročito ne po biografijama fudbalera koji su igrali za NDH, a nisu završili u Partizanu, pa da bi bilo potrebno umivati ih i romantizovati. U nezavisnoj Hrvatskoj neko poput njega, Srbin, još označen i kao komunist nije bio ni za koga atraktivna ni poželjna tema. Ovo zato nije ta priča, nego priča o neznanju i zaboravu.

Na internetu postoji doslovce jedna njegova fotografija i nemoguće je saznati išta mimo osnovnih biografskih informacija. Rođen je 1917. u sremskom selu Manđelos u današnjoj opštini Sremska Mitrovica i u seniorski je fudbal ušao kao vezista preko novosadske Vojvodine. Godine 1936. se uputio u Zagreb na studije, a paralelno je igrao za Građanski; uslijedila je akademska godina u Češkoj, gdje je igrao za SK Židenice (današnja Zbrojovka Brno) i Viktoriju iz Plzenja, da bi se po povratku definitivno afirmisao u Građanskom, te u novembru 1940. debitovao za Jugoslaviju.

Kad je počeo rat, ostao je u Zagrebu; budući da je već igrao i za reprezentaciju Banovine Hrvatske, pozvan je i u fudbalsko predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske, za koju je debitovao u tom bečkom prijateljskom susretu, tri dana prije nego što će ga streljati.

I tu otprilike staje sećanje na Svetozara Đanića; njegova fudbalska, ali i životna priča. Pokojni Zvonimir Magdić posvetiće mu jedan redak svog toma od 600 stranica naslovljenog Nogomet Nezavisne Države Hrvatske: “Zna se: Đanić je “lala”, pravoslavac. Kasnije i okorjeli komunist. Igrački, solidan”.

U svojim memoarima, objavljivanim 1960. u Narodnom sportu (današnjim Sportskim novostima), a iz kojih je i ranije spomenuti citat o talentu, Bukovi će ponuditi sljedeću opasku: “‘Lala’ nije bio sam. U ekipi je bilo njegovih istomišljenika: Rosandić, Trnski, Kovačević, Matekalo bili su omladinci naprednih ideja, nad njihovim je glavama svakog dana lebdila opasnost. Bili su stalno zatvarani i maltretirani. Matekalo je uspio da ode u partizane, a ostali su stradali.”

Florijan Matekalo kojeg spominje bio je strijelac prvog gola za neku hrvatsku reprezentaciju, onu Banovine Hrvatske, a poslije rata je postao trenerska legenda beogradskog Partizana, upamćen po radu s mladim uzrastima i generacijom ‘Matekalovih beba’ (Milutin Šoškić, Velibor Vasović, Fahrudin Jusufi…) koje je uveo u prvi tim i koje su 1966. dospele do finala Kupa šampiona, u kojem su poražene od Real Madrida.

I dok tog Hrvata iz Jajca i danas u Beogradu i te kako pamte, „naš“ Svetozar je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati.

Jer kad bismo željeli, onda bismo morali priznati da smo ga izopštili, zaboravili, nagurali u ormar zato što je bio drugačiji. Onda bismo morali priznati i da, primjera radi, onima koji propagiraju pozdrav i vrijednosti aktuelne u doba režima koji je streljao između ostalih i jednog hrvatskog reprezentativca, onog koji mu je samo tri dana ranije bio dobar kad je trebalo igrati fudbal protiv Hitlera, nije mesto ni blizu hrvatske reprezentacije; da su u pravu oni koji se tome opiru, pa bilo ih i samo pet odsto, jer ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili.

Ako HNS vodi njegovu utakmicu kao utakmicu hrvatske fudbalske ogometne reprezentacije, a vodi, onda Đanićeva priča, pa makar i ova štura i faktografska, u najmanju ruku zaslužuje to da je bude svestan svaki njegov naslednik – Vatreni, selektor, i navijač. Bez takvih stvari, ova naša kuća će samo nastaviti propadati”, zaključuje Aleksandar Holiga u tekstu za hrvatski portal “Telegram”.

Šta mislite o članku?

93 bodova
Upvote Downvote

Osumnjičen da je reketirao studente: Direktor Američkog univerziteta prebačen u Tužilaštvo BiH

Fata tuži Republiku Srpsku