Večeras se u Zenici igra finale baraža između Bosne i Hercegovine i Italije – utakmica koja bi, po svojoj prirodi, trebalo da ujedini ljude, probudi emociju i makar na kratko podsjeti da sport može biti iznad svakodnevnih razlika.
Međutim ovo je Bosna i Hercegovina, državna zajednica 2 entiteta i 3 konstitutivna naroda pa slika sa tribina često govori drugačije.
Umjesto jedinstvene podrške reprezentaciji, godinama svjedočimo simbolima i porukama koje jasno pokazuju da društvo u Bosni i Hercegovini ni nakon više od tri decenije od završetka rata nije pronašlo zajednički imenitelj. Dok jedni navijaju svim srcem, drugi ovu reprezentaciju ne osjećaju kao svoju, a treći je potpuno ignorišu.
U takvoj atmosferi, ni večerašnja utakmica ne izlazi iz tog okvira. Umjesto da bude praznik sporta za sve, ona ponovo postaje ogledalo stvarnosti – podijeljene, složene i često kontradiktorne države.
Posebno je primjetno da podrška reprezentaciji nije ravnomjerno raspoređena na cijeloj teritoriji zemlje. U jednom manjem dijelu BiH vlada euforija, dok u drugim sredinama interesovanje ostaje minimalno. To nije samo sportsko pitanje – to je duboko društveno i političko pitanje koje traje godinama.
I upravo zato ovakve utakmice imaju veću težinu od samog rezultata.
One nas podsjećaju gdje smo kao društvo danas, ali i koliko još ima prostora da se gradi međusobno povjerenje i osjećaj zajedništva. Sport bi mogao biti most – ali samo ako postoji volja da se taj most zaista i izgradi.
Do tada, svaki veliki meč reprezentacije BiH neće biti samo borba na terenu, već i podsjetnik na sve ono što ovu zemlju još uvijek dijeli.
