Broj 1128, to je sve što je Živko znao o svom pravom identitetu 80 godina. Ko je, odakle je, kako se preziva, ko su mu roditelji, koliko tačno godina ima – to nije upamtio. A imao je pet kada je iz logora odveden u Zavod za odgoj gluvonijeme djece u zagrebačkoj Ilici. Usvojen je 1942. godine. Mato i Marija Zelenbrz iz Zagreba postali su njegovi novi roditelji.

Poslije osam decenija traženja i neusjpešnog čuvanja uspomena iz djetinjstva, Živkov pravi identitet otkrkrio je spisak Diane Budisavljević.

Spisak za koji se mislilo da je uništen ili izgubljen otkriven je poslije 80 godina i sada se nalazi u Muzeju žrtava genocida.

-Naravno da sam sretan, konačno sam saznao istinu, ali nije sad to neko ushićenje da skočiš do plafona. Vremenom sve to ogugla. Neko me pita hoćeš li prezime mijenjati? Ne mogu. To je cijela peripetija. Ja ostajem. Debelo sam zaglibio, smatram se Zagrepčaninom. Ne? – kaže Živko za RTS.

Direktor Muzeja žrtava genocida Dejan Ristić objašnjava da je Diana, sa svojim saradnicima, kao početnu identifikaciju Živku stavila kožnu kragnu na vrat i metalni krug sa njegovim brojem.

-Njegov broj je bio 1128. Dugo smo razgovarali i onda smo mu rekli da imamo ovaj dokument i da postoji mogućnost da se podaci o njemu nalaze na ovom dokumentu. Bio je to dirljiv trenutak. Živko je konačno saznao istinu. Vi ste svedok istorije. Neko ko ima više od 80 godina prvi put saznaje kako su mu se zvali roditelji, odakle su, kako se prezivao, iz kog logora je spasen, kada je spasen -ističe Ristić.

Iza broja 1128 krije se dječak Živko Ivančević od oca Ljubivoja iz Krišćina i majke Smilje iz Voćina. Prošao je kroz logore Stara Gradiška i Sisak.

Živkovo ime upisano je među nekoliko hiljada imena srpskih mališana, koje je Diana Budisavljević spasila iz ustaških logora u NDH. Ne sjeća se gotovo ničega do pete godine. Jedva i toga – da je po njega u Zavod došla Marija Zelenbrz, koja je bila u braku tri godine i nije imala djece.

-Sve je išlo brzo, mogao je doći ko hoće. Odveli su je u veliku sobu. Puno djece je ležalo ali svi su bili tihi, jedino je jedan balio u dečijem krevetiću, a to sam bio ja. To je bio okidač. I pita me zašto plačeš? A ja velim, a već sam se toliko isplakao, teta me istukla. Ona gleda, a zašto te istukla? Ja velim zato što sam se upišao. I pita mene je li bi ti išao sa mnom? Ja kažem bi, ako u kući imaš mesa – priča Živko.

I otišao je. U dokumentima je zapisano da se dozvoljava preuzimanje djeteta Živko br. 1288, kako se navodi, na dalji odgoj i uzdržavanje. Da mu se određuje rimokatolička vjera.

Za datum rođenja država mu je odredila 10. april – dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Tako je Živko Ivančević, potom Živko br. 1128, postao Živko Zelenbrz.

-Ja se tog detalja uopšte ne sjećam i ja se tog transfera uopšte ne sjećam. Kao da me neko spustio sa padobranom i ja sam se našao u velikoj sobi. Loš namještaj, tek su se oženili. Tu sam počeo i jako sam se brzo adaptirao -sjeća se Živko.

U logore Nezavisne države Hrvatske zatvarane su porodice sa djecom. Najviše mališana dovedeno je u ljeto 1942. godine. Među njima, najvjerovatnije, i Živko. Procjenjuje se da je tada u Jasenovac sprovedeno oko 70.000 muškaraca, žena i djece.

-Upravo te 1942. godine, posle veličanstvene bitke na Kozari i, nažalost, beskrajne tragične epopeje – kozaračke epopeje, u leto 1942. godine, najveći broj dece upravo je stigao sa tog šireg kraja Kozare – Potkozarja i iz Bosanske Krajine, ali bilo je dece iz Zapadne Slavonije, Srednje Slavonije, Banije, Like i Korduna – navodi Ristić.

Djeca su ostavljena sama, prepuštena bolesti, gladi i smrti. Zato je Austrijanka Diana Budisavljević pokrenula najveću humanitarnu akciju tokom Drugog svjetskog rata – spasavanje nekoliko hiljada najmlađih iz ustaških logora.

Sudbina te dece bila je različita. Pojedini su ubrzo preminuli, druge je preuzeo “Karitas”, a treći su dati hrvatskim porodicama na usvajanje.

Sve to zapisano je u dokumentu. Čitljivom i poslije osam decenija. Tu su imena i prezimena djece, njihovih roditelja, datum i naziv logora iz kojeg su spasena, kao i dob i identitet hrvatskih usvojilaca.

-Dokument je nastao u drugoj polovini 1942. godine. Od njega je napravila svoju biblioteku Diana Budisavljević. Njena kartoteka je sekundarni izvor. Uspeli smo da dođemo do primarnog izvora. Ovaj spisak predstavlja ne samo istoriografsku korist, već i spisak podataka koji nam po prvi put omogućava da svi zainteresovani, pre svega nekadašnja deca, konačno dođu do spoznaje svog pravog identiteta, onog stečenog rođenjem, a ne identiteta nametnutog sticajem okolnosti Drugog svetskog rata. Stoga je ta poslednja kolona dragocena. To su podaci koji su se zapravo skrivali svih ovih decenija – objašnjava Ristić.

Zahvaljujući posljednjoj koloni, osamdesetšestogodišnji Živko je utvrdio svoje porijeklo 2023. godine. Dat je porodici Zelenbrz, Matu i Mariji, ulica Grobnička 20. Oni od njega nisu krili da je rođen kao Srbin i da je bio u logoru, ali to je sve što su znali.

Godinama su ga ohrabrivali da nađe pravu porodicu. Nije uspjevao. Živko svjedoči da se ničega ne sejća, ali i da su neki kasniji događaji, najvjerovatnije, bili okidač za ono što je čuvala podsviest.

-Ja sam imao deset godina. To su prvi naši ratni filmovi i idemo u kino. Ja gledam film i kada sam izašao vani, ja sam se tresao. Dečki pričaju uzbudljiv je film, ali ja sam nešto drugo vidio kada sam se uzbudio. Ima jedna scena kada je neko povikao da idu Nijemci i ustaše i vidite u krupnom planu po prašnjavoj cesti jure. To je selo i ima kao neki trg, neuredno, nije ledina sa travom nego zemlja i najedanput vidim gdje matere trče za svojom djecom, hvataju ih i bježe sa njima – sjeća se Živko.

Tokom i poslije rata pojavljivali su se i roditelji koji su pokušali da pronađu svoju djecu. Pa i dječaka broj 1128. Dvije žene vjerovale su da je baš on njihov sin. Jedna je njegovoj pomajci napisala pismo sa opisom svog sina i biljega koji je imao. Ispostavilo se da to nije Živko.

-Ona to čita i kaže to ti mama piše, doći će po tebe. Ja sam se njoj zgrabio za skute i počeo plakati. Nikad nisam plakao, znači u podsvjesti sam ipak mamu nosio – uvjeren je Živko.

Ko mu je mama decenijama je ostalo sakriveno u rukopisima. Završetkom Drugog svjetskog rata, po nalogu Ministarstva socijalne politike Hrvatske, oduzeti su od Diane Budisavljević. Vjerovalo se da su zapaljeni ili nestali.

Do sada nepoznati javnosti, spiskovi otkrivaju podatke za više od 5.600 djece. Po abecedi, po početnom slovu prezimena svakog djeteta.

-“Spisak je autentičan, prošao je sve neophodne ekspertize i pre nego što smo objavili da ga imamo. Pre svega, ovaj dokument, kao i mnogi drugi, nije jedini, ali je od najveće važnosti za našu nacionalnu istoriju, za evropsku istoriju Drugog svetskog rata. Na još jedan način, možda najtragičniji, najbolniji, na emotivni način, svedoči i dokazuje genocid koji je hrvatska država izvršila nad pripadnicima srpskog naroda u Drugom svetskom ratu na celoj svojoj teritoriji. I to je element tog genocida koji je izvršen nad decom. I moguće je da u tom saznanju možemo tražiti i odgovor na pitanje zašto je 80 godina ljubomorno čuvan van naše teritorije -ističe Ristić.

Želja Diane Budisavljević da djeca koju je spasavala od strahota u logorima NDH jednoga dana saznaju svoje pravo porijeklo, ime i prezime, pojedincima se sada ispunjava. Onima koji to žele i onima koji su tragali za svojim porijeklom. Otkako se zna za spisak, u Muzeju žrtava genocida telefoni ne prestaju da zvone.

-Kada pronađu osobu koju traže, stavljaju fotografiju ispred dokumenta. Možete videti ljude kako tiho jecaju i plaču. I to je trenutak kada konačno imaju materijalne dokaze. Ne samo dokaz, već i saznanje. Zamislite da u 80 i nekoj godini čujete ime svoje majke i oca. Za većinu nas to je apsolutno nezamislivo – napominje Ristić.

I za Živka Zelenbrza bilo je nezamislivo. U njegovih poslednjih osam decenija staje da je završio školu, u međuvremenu dobio i sestru, da se oženio i ima sina i ćerku.

-Ja smatram da mi je otac rođeni, majka isto. Ovi su mi uvijek mama i tata. Strašno me interesuje, ne znam zašto, kako su završili otac i majka i da li možda ipak braće imam. Ništa od toga ne možeš kapitalizovati, ne u materijalnom, ali to bih volio da znam – ističe Živko.

U dokumentu, gledajući kombinaciju imena, nije pronađeno da Živko ima braće ili sestara, ali ima još Ivančevića – bliskih rođaka.

-Kada otvorite arhivsku kutiju, vidite hiljade i hiljade sudbina. Imate ključ da otključate te sudbine posle toliko decenija i omogućavate ljudima da konačno dođu do tih saznanja -naglašava Ristić.

Dokument je digitalizovan, ali praksa ovakvih građa u svijetu je da nisu potpuno javne na internetu. Onaj ko želi da sazna svoj pravi identitet, može da se najavi i lično dođe u Muzej žrtava genocida.

-Niti je Jad Vašem stavila Šindlerovu listu na svoju internet stranicu, niti je kuća Ane Frank stavila dnevnik Ane Frank na svoju stranicu. Bila je stavljena na jednu ili dve stranice. Ono što je važno u ovom slučaju, moramo poštovati naše zakone i međunarodne norme. Lista sadrži lične podatke. Gde god na toj listi postoji i jedna živa osoba, mi ne možemo te lične podatke bez saglasnosti tih ljudi i njihovih srodnika koristiti da ih učinimo javno dostupnim globalno – objašnjava Ristić.

Metalna pločica

Metalnu pločicu sa ugraviranim brojem 1128 Živku je dala majka prije nego što je umrla. Od tada ovaj broj često nosi. Na pitanje zašto, svoj odgovor pojašnjava onime što je rekao Primo Levi, Jevrejin, italijanski hemičar i pisac koji je preživio Holokaust.

-On je ugravirao na ruci i pitali su ga zašto to ne skine, a on je rekao: „To je dio mene i malo nas je u svijetu koji nosimo ovo“. Rekao je: „Ne sramim se toga niti se divim, ali to je dio mene“. Naprosto nešto u meni govori, ja ga nosim povremeno, ne stalno, ali ga nosim – kaže Živko, broj 1128.



Izvor:
Share.