Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid… Ovo je početna rečenica romana “Prokleta avlija” koju nam je na jednom predavanju sa strašću čitao profesor Teorije književnosti.

Ovaj predmet učili smo na prvoj godini na Odsjeku za srpski jezik i književnost, nekadašnjeg Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Bilo je to još prije formiranja Filološkog fakulteta, dok se pomenuti odsjek nalazio na Filozofskom. Bilo je to, zapravo, brucoško vrijeme nas tadašnjih studenata, koji smo našeg profesora neodoljivo podsjećali na vrijeme kada je on bio brucoš.

“Vidite, djeco, kako Andrić daje jednu sumornu sliku snijega, koja nagovještava još sumorniju sliku groblja”, reći će profesor po čitanju pomenute rečenice iz uvoda.

ANDRIĆEVO DJELO IZ BRUCOŠKE PERSPEKTIVE

Da bi kasnije objasnio šta je to prstenasta struktura romana na primjeru “Proklete avlije”, znao nas je i te kako zainteresovati za pomenuto djelo.

“Mada, ne mora snijeg uvijek da znači i sumornu sliku. Sjećam se kada sam bio vaših godina, brucoš, otišao sam sa kolegama na proslavu Nove godine na Kopaonik. Toliko je bilo zamelo da su snježni smetovi bili visoki po dva-tri metra. Negdje oko ponoći, mi, tadašnji brucoši, poskidali smo se goli, zaronili u onaj snijeg i, da oprostite, tu se nije znalo ko je koga hvatao i za šta”, nastavljao je profesor svoje izlaganje na opšti smijeh prisutnih.

Smijeh je prekidao čitanjem novih Andrićevih rečenica.

“Pod tom belinom iščezlo je i malo groblje na kom samo najviši krstovi vrhom vire iz dubokog snega. Jedino tu se vide tragovi uske staze kroz celac sneg; staza je proprćena juče za vreme fra-Petrovog pogreba. Na kraju te staze tanka pruga prtine širi se u nepravilan krug, a sneg oko nje ima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to izgleda kao sveža rana u opštoj belini koja se proteže do unedogled i gubi neprimetno u sivoj pustinji neba još punog snega”, rekao je Andrić rečenice u “Prokletoj avliji”, koje je nama brucošima slikovito čitao profesor.

Profesor je, naravno, predavanje nastavio u, sebi vičnom, šaljivom tonu.

“Vidite, djeco, kako Andrić daje sumornu sliku groblja koja nagovještava još sumorniju sliku zatvora. Mada, ne mora groblje uvijek da znači i sumornu sliku. Sjećam se, kada sam bio vaših godina, brucoš, kakve sam sve sastanke imao kraj zemunskog groblja i šta smo sve radili iza grobova”, pričao je profesor dok smo ga prekidali glasnim smijehom.

Naravno, ime i prezime profesora iz ove priče neću otkriti iz dva razloga.

Prvi razlog je zato što njegove riječi pišem po sjećanju, a drugi, jer bi dokoni čitaoci, kako je Servantes oslovljavao one koji su bdjeli nad njegovom pisanijom, mogli zaključiti da je radio neprofesionalno, iako ga je većina studenata smatrala jednim od najboljih profesora.

Oni kojima je predavao, svakako, prepoznaće o kome je riječ.

Nego, koji su razlozi zbog čega sam se sjetio ovog, mnogi bi rekli, neozbiljnog predavanja o jednoj knjizi Ive Andrića, o 130. godišnjici rođenja ovoga pisca?! Možda zbog toga što se prilikom Andrićevih godišnjica u Bosni i Hercegovini, o Andriću uglavnom govori neozbiljno.

ISPRAVLJANJE KRIVIH DRINA O ANDRIĆEVIM GODIŠNJICAMA

Umjesto isticanja da je, opčinjen mostovima kao fenomenom u istoriji ljudskog roda, Ivo Andrić gradio mostove među ljudima, jedni tada govore da je on u “Pismu iz 1920” Bosnu proglasio za zemlju mržnje te da je pisao za jedan, a protiv drugog ili trećeg naroda. Drugi bi tada ispravljali krive Drine u romanu “Na Drini ćuprija”, a treći pričali kako je Andrić uzalud poklonio novac koji je dobio uz Nobelovu nagradu bibliotekama u Bosni i Hercegovini jer, jelte, ništa pa ni njegova djela kako bi trebalo pročitali nismo. Četvrti bi se bacili u citiranja mudrih misli na društvenim mrežama.

“Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati”, najcitiranija je rečenica na internetu ispod koje je potpisan Ivo Andrić, a koju nikad i nigdje nije zapisao. Šta će nam biblioteke kada na internetu sažeto u jednoj rečenici ima sve, kazali bi skeptici. Neozbiljno, nego šta.

Predavanja iz uvoda ovoga teksta možda sam se pak sjetio, jer ne želim da ponavljam opšta mjesta i poznate činjenice o Ivi Andriću, a možda i da još jednom opravdam sebi dragu Andrićevu misao u kojoj kaže da: “Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča.”

Ovo je Andrić zapisao u eseju “O priči i pričanju” koji je pročitao 1961. godine u Stokholmu, nakon što mu je uručena Nobelova nagrada za književnost.

Pedeset godina poslije, dakle 2011. godine, u vrijeme kada sam bio apsolvent, radio sam na Sajmu knjige u Beogradu.

Izdavači “Štampar Makarije” iz Beograda i “Oktoih” iz Podgorice, zajednički su štampali sabrana Andrićeva djela. Ta djela za jednim štandom prodavao sam ja, tada nedovršeni student književnosti, a za štandom pored mene, jedan trgovac sa pozamašnim pijačnim iskustvom iz Hercegovine.

“Ajmo, ajmo, ajmo, izvolite gospođo, samo naprijed gospodine, sve Andrićeve knjige na jednom mjestu – tvrdi povez. Romani, pripovijetke, priče – sve je tu, čak i njegov diplomski rad”, vikao je grlati Hercegovac, koji je te godine vjerovatno prodao najviše Andrićevih i knjiga uopšte na beogradskom sajmu.

“ANDRIĆ IDE KAO ALVA”

Kada sam mu objasnio da se u sabranim djelima ne nalazi Andrićev diplomski rad, nego doktorska disertacija štampana u jednoj knjizi pod naslovom “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”, vispreni Hercegovac me je gledao kao da sam lud.

“Koga briga, čovječe! Važno je da se proda”, odbrusio mi je praktični trgovac, čija je zarada uveliko premašivala moju na sajmu. Ipak, dobro sam se slagao sa kolegom za vrijeme desetak sajamskih dana u Beogradu. Nisam smatrao da je trebalo da pročita Andrićeve knjige kako bi ih znao prodati, što je on dokazao i u praksi.

Ovaj pričljivi Hercegovac, pored toga što je znao prodati robu, bez obzira na to da li je to knjiga ili čarapa (riječ koja nam je ostala iz turske vladavine), za tih sajamskih dana znao je sve i o prodavcima knjiga i o gazdama štandova. Znao je koja je kolegica za kojim štandom u ljubavnoj vezi, a koja nije, ko s kim puši cigarete na pauzi i šta sve ne. Mozak mu je radio kao kod obavještajca.

“Jesi l’ vidio onu garu, s kim ide pušiti već treći dan zaredom”, trgao me je jednom prilikom iz razmišljanja.

“Nisam vidio. Moj pogled sluti strašne daljine”, citirao sam mu potom iz sjećanja jednu Andrićevu misao iz “Ex Ponta”.

“Kakve crne daljine kad ne vidiš šta ti se dešava ispred nosa”, odbrusio mi je, znalački, čovjek koji je preskočio kompletnu lektiru u osnovnoj i srednjoj školi.

Na sajmu tih dana radio je i jedan iskusni banjalučki književnik i knjižar čije ime takođe ne želim da otkrivam. On je bio jedina prava konkurencija mom kolegi Hercegovcu. Poznavao je vlasnika štanda za kojim sam radio. Sa njim je preklapao neke stare dugove tako što je od mene uzimao dnevno od pet do deset primjeraka u crvenim koricama luksuzno opremljenih “Znakova pored puta” i po znatno višoj cijeni prodavao ih u hali 2, dok se štand za kojim sam ja radio nalazio u hali 4.

“Andrić ide kao alva”, složio se književnik jednom prilikom sa ovim što je prodavao Andrićev “diplomski rad”. Gledajući kako neobrazovane, tako i obrazovane ljude i njihovu želju da po svaku cijenu u kapitalističkom duhu iskoriste 50. godišnjicu uručenja Nobelove nagrade Ivi Andriću, mogao sam samo da budem srećan, jer se još uvijek sjećam osjećaja dječaka iz priče “Knjiga” Ive Andrića, kao i svog osjećaja dok sam tu priču čitao još u osnovnoj školi. Andrić je znao reći da je ovu priču napisao iz osvete prema svojim profesorima.

PSOVANJE BOSANKE TUGE KOJU ŽIVIMO

Ne iz osvete, nego iz čiste zabave, kada sam se vratio sa sajma sa namjerom da položim preostale ispite, na pismenom radu iz Srpske književnosti dvadesetog vijeka, predmeta koji smo slušali na četvrtoj godini fakulteta, pisao sam upravo o uvodnom predavanju iz ovog teksta, jer smo za temu dobili ni manje ni više nego “Prokletu avliju”. Profesor koji je predavao na četvrtoj godini, naravno, oborio me je bez pogovora i suvišno mu je uopšte bilo govoriti da sam nauštrb Fra Petra, Zaima, Karađoza, Ćamila efendije i ostalih likova, pisao o Andrićevom pripovjedačkom postupku na primjeru nekakvih brucoša koji su se goli valjali u snijegu. Nije bilo neke velike štete, jer sam ubrzo, iz drugog pokušaja, položio ispit. Čak sam na usmenom ispitu, iz tog drugog pokušaja, kao jedno od pitanja i jedan od dokaza da je u našim životima Ivo Andrić nezaobilazan, dobio “Travničku hroniku”.

Tada sam, naravno, o “Travničkoj hronici” znao pričati bolje nego što sada znam napisati. Danas, tek po sjećanju, mogu da kažem da je čitati Andrića za mene bila elitistička stvar i privilegija bez presedana. Toj privilegiji valja se vraćati, mada poznajem i neuspješne povratnike na njegovo djelo. Naime, jedan prijatelj mi je pričao kako je poslije biografske knjige “Život” Kita Ričardsa, ponovo uzeo da čita Andrića, da bi potom bacio knjigu i opsovao bosansku tugu u kojoj živi i sam.

Upoznao sam se, sa druge strane, s jednom ženom koja je često odlazila na Andrićev grob i tamo znala ostati po dva sata jer joj je ovaj svojim knjigama, kako je govorila, mnogo pomogao u životu. Moja profesorica Srpskog jezika i književnost iz srednje škole, po sopstvenom priznanju, oćoravila je u ratu čitajući Andrića pod svijećom.

On je pisac suštinskih istina, njena je rečenica koju ne mogu da zaboravim, jer sam često nailazio na potvrdu. Ipak, na kraju ovog teksta, uz nadu da mi neće zamjeriti bivši profesori i nekadašnje kolege trgovci sa beogradskog sajma knjige, ostavio bih samo jedan posve laički, svima jasan zaključak – Ivi Andriću sasvim jasna bila je dominantna filozofija ovoga društva “u se, na se i poda se”. Opisujući je, Andrićeva literatura kontrirala je toj filozofiji. Svjesno ili ne, profesor iz uvoda ovoga teksta naučio nas je tome. O svemu ostalom, već je rečeno u knjigama.



Izvor:
Share.