Najnovije izjave predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika izazvale su pravu histeriju u bošnjačkim političkim i medijskim krugovima. Ono što je za većinu istoričara nesporna činjenica – da su mnogi današnji Bošnjaci potomci pravoslavnih Srba koji su tokom osmanske okupacije prešli na islam – izazvalo je lavinu uvreda i optužbi na Dodikov račun.
Dodik je, govoreći o budućnosti Bosne i Hercegovine, podsjetio na istorijsku činjenicu da je veliki broj stanovnika današnje BiH kroz vekove islamizovan pod turskom vlašću, što je istorijski proces zabilježen u brojnim djelima, od osmanskih deftera do savremenih studija. Time nije negirao ničiji identitet, već postavio logično pitanje korijena i identiteta naroda u BiH, čime je uzburkao duhove u Sarajevu.
Reakcije koje su uslijedile pokazuju koliko je tabu tema o porijeklu osjetljiva za one koji žele da zadrže narativ potpunog odvajanja od srpskog kulturno-civilizacijskog nasljeđa. Sarajevski mediji, umjesto da otvore prostor za akademsku raspravu, posegnuli su za uobičajenim arsenalom etiketa: “šovinizam”, “govor mržnje”, “velikosrpska propaganda”.
Međutim, istorijske činjenice ne nestaju zbog cenzure ni negiranja. Istorija Bosne i Hercegovine je složena, ali ne može se osporiti da su brojne bošnjačke porodice kroz vjekove nosile tipična srpska imena, slavile krsne slave i govorile ekavicom i ijekavicom, sve dok nisu prihvatile islam kao religiju pod pritiskom ili iz praktičnih razloga u vrijeme Osmanskog carstva.
Dodikova izjava, koliko god bila direktna, samo je podsjetila na ono što se zna, ali o čemu se u Sarajevu ne smije govoriti – da su Bošnjaci i Srbi istorijski povezani mnogo dublje nego što današnji politički narativi žele priznati. U tome i jeste srž problema: istina boli, posebno kada je izgovori neko koga medijski establišment pokušava marginalizovati.
Paradoksalno, film Nož Vuka Draškovića, koji Dodik navodi u objavi, samo dodatno ilustruje koliko je ova tema duboko ukorijenjena u narodnu svijest i književnost. Reakcije koje prate pomen tog filma više govore o osjećaju nesigurnosti u vlastiti identitet nego o samom sadržaju izjave.
U vremenu kada se istina pokušava zatrti pod tepihom političke korektnosti, Dodik je još jednom učinio ono što rijetki smiju – rekao ono što mnogi misle, ali se ne usuđuju javno reći.
