U eri tehničkog napretka, digitalizacije, danas na društvenim mrežama imamo poplavu radikalnog sadržaja. Stotine je takvih profila i bezbjednosnim službama je teško uhvatiti ko je od tih osoba spreman svoj narativ pretvoriti i u akt nasilja.
Kaže ovo u intervjuu za Srpskainfo ministar bezbjednosti BiH, Nenad Nešić komentarišući posljednji teroristički napad u Bosanskoj Krupi kada je maloljetnik ušao u policijsku stanicu te ubio jednog, a ranio drugog policajca.
– Ono što mene zapanjuje jeste da je među uhapšenim i lice koje je radilo u MUP, a koje je pripadnik vehabijskog pokreta. Kako je to lice prošlo bezbjednosne provjere i kako smo došli u situaciju da radi u policiji? – kaže Nešić.
Da li je bilo ikakvih operativnih podataka da bi se u Bosanskoj Krupi mogao desiti teroristički napad?
Ako se prisjetite, kada su počeli sukobi u Gazi, mi smo podigli stepen bezbjednosti upravo zbog toga jer je procijenjeno da bi se to moglo reflektovati i ovdje.
Uvijek kada smo imali sukobe na Bliskom istoku, oni su kao prateću pojavu imali buđenje spavača i terorističke aktivnosti na tlu Evrope.
Nakon Gaze, broj terorističkih napada se udvostručio u odnosu na 2022. godinu, a dvije trećine napadača su maloljetnici između 13 i 18 godina.
Najveći broj tih mladih ljudi je radikalizovan putem društvenih mreža. U tom kontekstu, očekivano je bilo da će radikalne grupe ili pojedinci pokušati i ovdje neki napad, a da će izvršilac biti neko kome je “ispran mozak” putem društvenih mreža.
Napad je izvršio maloljetnik za kojeg kažu da je bio miran i da nije bio problematičan. Ko je po vama u ovom slučaju zakazao i da li je uopšte bilo moguće predvidjeti da bi maloljetnik tako nešto mogao učiniti?
Zakazao je čitav sistem – od porodice, škole, Centra za socijalni rad do bezbjednosti. Ako imate maloljetnika čiji otac radi van zemlje, majka je bolesna, Centar za socijalni rad je morao reagovati i obratiti pažnju da li dolazi do zapuštenosti djece.
Sad saznajemo da je dječak posjećivao i paradžemat. To je morao biti alarm za sistem da reaguje.
Onaj ko je registrovao njegove posjete paradžematu morao je obavijestiti i Centar za socijalni rad i školu, i na vrijeme započeti resocijalizaciju dječaka, a ne tek sada kada se desila tragedija.
Takođe, roditelji nose odgovornost za zapuštanje djeteta. Sjetite su kako su u Srbiji odmah reagovale institucije nakon tragedije u Ribnikaru, i majka i otac su istog dana postali predmet istrage i na kraju je optužnica proširena zbog zapuštanja djeteta.
Ovdje Tužilaštvo ne pominje odgovornost roditelja, ne ispituje se da li je Centar za socijalni rad uradio posao.
Savremeno društvo, era digitalizacije, sa sobom nosi i one loše strane. Sve u ljudskoj istoriji što je pravljeno s humanim ciljem, bilo je i zloupotrebljeno.
Od toga se ne može pobjeći, ali mora se tražiti način da ti negativni uticaji budu svedeni na minimum.
Tu, prije svega, najveću ulogu imaju roditelji. Ne smijete djetetu dati telefon i pustiti ga na mreže, jer je vama tako lakše. Roditelji moraju kontrolisati šta im djeca rade u tom virtuelnom svijetu, s kim komuniciraju. Samo tako ih možemo zaštititi i od pedofila, manipulatora, ali i raznih indoktrinacija i nasilja.
Mislim da moramo razmisliti o donošenju zakona kojim bi djeci mlađoj od 14 ili 16 godina zabranili korišćenje društvenih platformi.
Florida je, zbog sajber nasilja i uticaja društvenih mreža na mentalno zdravlje djece, nedavno donijela jedan takav zakon, a do kraja godine će i Australija. Takođe, Norveški premijer je najavio da će i oni podići granicu sa 13 na 15 godina kako bi, kako je rekao, spriječili manipulacije mozgovima djece.
S obzirom na to da je riječ o djetetu koje nema ni 15 godina on po krivičnom zakonu ne može biti osuđen na zatvorsku kaznu već mu se mogu izreći samo odgojne mjere. Da li je potrebno mijenjati krivični zakon ako uzmemo u obzir da nije prvi put da neko dijete od 14 godina počini neko teško krivično djelo.
U nekim zemljama taj prag je 12 godina jer djeca danas ranije sazrijevaju nego prije 30-40 godina. Najmanji je problem izmijeniti zakon. Ono što mislim da je daleko važnije jeste da spriječimo da djeca od 12, 13, 14 godina dođu u situaciju da budu počinioci teških krivičnih djela.
Rješenje treba tražiti u pojačanoj prevenciji, da do toga ne dođe, a ne u represiji. Nije izlaz iz haosa – hajmo puniti zatvore i djecom, nego da se cijelo društvo angažuje da djeca budu zaštićena i da ne dođu u priliku da njihove mozgove preuzmu radikalizovani i narativi puni mržnje.
Da li su mladi po vama previše izloženi društvenim mrežama i kao takvi laka meta za radikalne islamiste i uopšte ekstremne ideologije?
Apsolutno. Mladi postaju asocijalni i prepušteni paralelnom univerzumu virtuelnog svijeta u kojem iza svakog ćoška vrebaju opasnosti – od pedofila, sociopata, sekti do monstruoznih perača umova.
Maloljetni teroristi ranije su bili izuzetak, ali u poslednje vrijeme su dominantni. Vrbovani su upravo preko društvenih mreža gdje ISIL ima svoje platforme, izdaje proglase, širi propaganda i vrbuje mlade ljude širom svijeta.
Upravo zbog ovakvog načina radikalizacije, kolege iz zapadnih službi te mlade ljude su nazvali “Tik Tok teroristima”.
U proteklih 7 dana vodila se oštra polemika u javnosti o navodnim kampovima za obuku u Republici Srpskoj. Kako komentarišete te navode i šta je njihova pozadina?
Ponoviću ono što sam rekao – nema nikakvih kampova. U prilog tome ide i činjenica da je Tužilaštvo BiH zatvorilo istragu po prijavi Zukana Heleza i utvrdilo da nema dokaza o njegovim tvrdnjama.
Takve priče se plasiraju s ciljem diskreditacije Republike Srpske jer, kada visoki funkcioneri zemlje plasiraju takve informacije, onda se to uzima s određenom težinom I u diplomatskim i međunarodnim krugovima.
To je jedna vrlo opasna i perfidna igra bošnjačkih ministara.
S druge strane, izbori i referendum u Moldaviji su pokazali da su duboko podijeljeni kao društvo.
Vladajućoj struji bilo je zgodno, za unutrašnje obračune, plasirati priču o kampovima za obuku. BiH i Srbija su se tu našle vjerovatno kao zemlje koje nisu uveče sankcije Rusiji.
Postaviću jednostavno pitanje – zašto bi Rusija imala nekakve kampove za obuku u zemljama gdje je jak uticaj EU, kada to može uraditi u Rusiji? Posebno, kako je to moguće u BiH gdje je prisutan EUFOR kojem tako nešto ne može promaći?
Može li BiH uopšte izaći na kraj sa terorizmom, odnosno da li njene bezbjednosne službe mogu odgovoriti tom zadatku?
Teroristički napadi dešavaju se i u mnogo snažnijim državama koje imaju mnogo jače službe. Podsjetiću vas na 11.septembar, napade u Parizu, Briselu, Minhenu, Beču, Moskvi.
Država uvijek mora biti jača od terorista. Niko nije nepogriješiv, pa ni naše službe, ali budite sigurni da su jači od terorista i njihovih spavača. Uostalom, naše službe su ne tako davno spriječile terorističke napade kada su meta bili dužnosnici Islamske zajednice.
Poslednji događaj mora biti predmet duboke analize kako bi se ojačao rad naših bezbjednosnih službi.
