Nakon što je 2006. godine propao posljednji ozbiljni pokušaj sprovođenja ustavnih reformi u BiH, međunarodna zajednica se fokusirala na nekoliko prioriteta koji se odnose na potrebu promjene Dejtonskog ustava u BiH.
Sudeći prema izvještajima Evropske komisije u BiH, EU najviše insistira na izmjenama Ustava BiH vezanim za uklanjanje diskriminacije koje se odnose na set presuda Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa predmetom “Sejdić i Finci”. Te bi promjene, kako se navodi u posljednjem izvještaju Evropske komisije od prošle godine, trebalo da budu sprovedene “s apsolutnim prioritetom”.
U Mišljenju Evropske komisije iz 2019. godine navedeno je da EU želi da vidi promjene u sedam ključnih oblasti.
Prvo, EU želi poboljšanje ustavnog institucionalnog okvira u BiH, koji bi utvrdio pravnu sigurnost po pitanju ustavnih nadležnosti na svim nivoima.
EU, dakle, ne traži ni centralizaciju ni decentralizaciju podjele ovlaštenja, već jasno definisan okvir koji će ukloniti bilo kakva preklapanja ili zabune oko tumačenja.
Takođe, EU želi privremeni prenos nadležnosti s entiteta na državni nivo prilikom pristupanja BiH EU, kako bi se u kratkom vremenu riješila sva kršenja evropskih zakona.
Ovo pitanje bi se riješilo posebnom klauzulom, a Aprilski paket ustavnih promjena je sadržavao evropsku klauzulu, koja je bila šire definisana od ovog što traži Evropska komisija jer je predviđala da država preuzme nadležnost za sva pitanja koja se tiču inkorporiranja Pravne stečevine EU u domaće zakonodavstvo tokom procesa pristupanja.
Doduše, u Mišljenju EU traži da se ukloni veto odlučivanja u BiH, ali tek nakon pristupanja BiH u EU, i to u oblastima koje se odnose na primjenu Pravne stečevine EU u BiH. Drugim riječima, kada EU donese direktivu, administrativna tijela BiH bi je morala primijeniti bez mogućnosti blokada.
Takođe, ustavnim promjenama bi se morala osigurati nezavisnost pravosuđa, a posebno da se očuva samostalnost u radu Visokog sudskog i tužilačkog savjeta. EU želi i izlazak stranaca iz Ustavnog suda BiH, kao i obezbjeđivanje mehanizma za sprovođenje odluka ovog tijela.
EU, takođe, osim sprovođenja odluka Evropskog suda za ljudska prava traži uspostavljanje tijela nadležnog za konsistentno tumačenje zakona na cijeloj teritoriji BiH.
Kada je riječ o američkoj administraciji, njima je trenutno prioritet sprovođenje ograničene ustavne reforme koja bi osigurala uklanjanje diskriminacije na izborima u BiH i očuvanje, kako oni kažu, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i multietničkog karaktera BiH.
Adnan Ćerimagić, analitičar Inicijative za evropsku stabilnost iz Berlina, za “Nezavisne” kaže da na listi uslova za usvajanje pregovaračkog okvira, što je naredni korak pred početak pregovora, nema posebnih uslova koji se tiču ustavnih reformi.
On ističe da je razumijevanje u Briselu i među ključnim zemljama članicama da će ustavne promjene biti dio uslova u sklopu pregovora.
“Ali, to još nije odlučeno i više će se znati nakon što Europska komisija predstavi nacrt, a zemlje članice se jednoglasno dogovore o pregovaračkom okviru”, rekao je on i dodao da Mišljenje ukazuje na to da će pravosuđe biti jedno od područja gdje će usklađivanje sa EU standardima tražiti i određene ustavne reforme.
“U ovom trenutku EU cijeni da u BiH funkcionišu de facto četiri paralelna pravosudna sistema, svaki sa svojom jurisprudencijom. Za provođenje EU standarda, pravnu sigurnost jedinstvenog tržišta, BiH će da bi postala članicom EU morati osigurati nešto što bismo mogli nazvati jedinstvenim sudskim prostorom. Tu se misli i na često površne i politizovane rasprave o reformi Ustavnog suda BiH, osnivanje Vrhovnog suda, harmonizovanje krivičnih zakona, itd”, ističe on i dodaje da u EU postoje modeli u federalnim, decentralizovanim i multietničkim članicama koje bi BiH mogla prilagoditi sebi.
Miloš Šolaja, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, ocjenjuje da bi danas realno bilo teško postići unutrašnji dogovor o širim ustavnim promjenama, posebno, kako kaže, nakon Rezolucije o Srebrenici koja je narušila povjerenje unutar BiH.
“Bošnjaci bi vjerovatno tražili veću centralizaciju, Hrvati treći entitet, a Srbi veću decentralizaciju. Za vrijeme Aprilskog paketa postojala je određena spremnost na ustupke, a sada je teško postići saglasnost u vezi s osnovnim pitanjima”, smatra Šolaja.