Šetnja u trenerci, trčanje, sklekovi, čučnjevi, branje voća, cijepanje drva, sakupljanje jaja, kupovanje suvenira, grljenje na svakom koraku, polaganje cvijeća, odlazak na selo, slikanje sa unucima, dizanje tegova u teretani…
Navedenim sadržajem bombarduju se nikad dostupnije društvene mreže, i to od strane političara u Republici Srpskoj, nerijetko i od onih najviših funkcionera, a sve kako bi se pokazalo da su oni ljudi iz naroda, za narod i od naroda.
Sve to zvuči i izgleda jako lijepo, ali treba dodati i to da političare u takvim situacijama nerijetko prati tri, četiri pa i više osoba koje telefonima ili kamerama slikaju i snimaju svaki pokret, da se kojim slučajem ne bi nešto propustilo i vidjelo koliko su brižni, dostupni i u nikad boljoj formi.
Političari u Srpskoj su fenomenalno razvili fenomen “slikaj me bez obzira na to šta radim”, a bukvalno samo nedostaje da još počnu objavljivati fotografije iz toaleta, mada šta se sve danas radi za privlačenje pažnje – ne treba da budemo iznenađeni ako se i to jednom dogodi.
Političari hroničari vlastitog života
Logika današnje političke komunikacije nalaže da ništa ne smije ostati nevidljivo, smatra sociolog Jadranka Berić, koja za “Nezavisne novine” kaže da su političari postali hroničari vlastitog života, jer svaki korak, svaki osmijeh, svaki susret mora biti zabilježen i podijeljen. “Sve se pretvara u vizuelni materijal, od šetnje gradom, kupovine suvenira, do grljenja naroda i polaganja cvijeća na grobljima”, navodi ona.
Iz sociološkog ugla gledano, ovo je posljedica pomjeranja politike u digitalni prostor.
Berićeva ističe da su društvene mreže postale glavno mjesto političkog aktivizma, a da je fotografija najbrži i najefikasniji način da se privuče pažnja.
“Ona izaziva emocije, stvara privid bliskosti i daje osjećaj da je političar ‘među ljudima’. Ali upravo tu nastaje pitanje da li je zaista potrebna tolika količina fotografija svega i svačega. Da li se time gradi ozbiljan politički kredibilitet ili se politika svodi na niz simpatičnih, ali suštinski neozbiljnih aktivnosti”, postavlja Berićeva niz pitanja.
Narod voli da je dio priče
Sve što političari rade, prema mišljenju struke, je ono što narod želi vidjeti.
“Narod je naviknut na društvene mreže, voli slike, voli trenutke, voli osjećaj da je dio priče”, kaže Berićeva.
Međutim, smatra da priča ima i svoju ironiju, a ona se ogleda u tome da što više političari pokušavaju da izgledaju obični i bliski, to više postaju likovi u predstavi, a manje ozbiljni nosioci javne odgovornosti.
“Fotografija može biti sredstvo komunikacije, ali kada postane sama svrha, politika gubi dostojanstvo i pretvara se u rijaliti šou. Upravo zato sociološka analiza ukazuje na potrebu za granicama. Političari bi trebalo da zadrže mjeru, poštuju ozbiljnost vlastitog poziva i koriste fotografiju kao alat, a ne kao zamjenu za sadržaj. Jer ako politika postane samo niz slika, onda prestaje biti politika, ostaje samo album koji se lista, ali se iz njega ne može izgraditi povjerenje”, zaključuje ona u razgovoru za “Nezavisne”.
Smiljanić: Ne treba prenositi sve što se objavi
Svoju ulogu u ovoj priči i te kako imaju i mediji, jer je danas takva situacija da se u velikoj mjeri izbjegavaju neke stvarne vijesti, a prostor daje za nešto što realno i ne bi trebalo da se smatra viješću.
Ljiljana Smiljanić, novinarka iz Banjaluke, smatra da zbog toga ne treba prenositi sve objave sa društvenih mreža, jer se radi o sadržaju koji je javno dostupan.
“Svako može da čita, ako ga to zanima, i nama uštedi vrijeme da se možemo baviti važnijim stvarima. Da se mene pita, ja bih prenosila slikanja i snimanja događaja i aktivnosti gdje je nešto zaista urađeno. Potpisivanje memoranduma, sporazuma, ugovora može da bude vijest, ali veću pažnju bih im pružila kada to što je potpisano realizuju ili ne realizuju u datom roku. Pretpostavljam da svi mediji idu na to da popune stranice i dnevnike, ali stvarno je većina tih zabilježenih trenutaka nebitna i ne donosi nama, kao javnosti, nikakvu korist”, naglasila je Smiljanićeva za “Nezavisne novine”.
