Slobodan, tada tek dvanaestogodišnji dječak, u jeku rata je tugovao za psom koji mu je ostao kod kuće. Često je tražio da ode u selo, odveže ga i dovede. Roditelji su ga odvraćali, ali se teško mirio sa tim.
Tog 27. jula 1992. je pošao ka rodnoj kući, prošao kroz barikade da bi doveo psa. Nikada se više nije vratio. Mučki je ubijen.
Napetost oko Donje Kamenice kod Zvornika je eskalirala 29. maja 1992. Porodica Ilije Stojanovića našla se, piše u monografiji “Djeca žrtve rata 1991-1995.” Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, na strani pod kontrolom muslimana. Idućeg dana, u kuću je došao Muhamed Čikarić koji je Iliji zabranio da bježi. Sa porodicom je bio u kućnom pritvoru do 4. juna, kada su Stojanovići i tri poginula srpska borca razmijenjeni za šest živih pripadnika tzv. ARBiH.
Stojanovićima je u selu ostala sva imovina, oni su se smjestili kod kuma Zorana Miloševića u zaseoku Dženarike, ali Slobodan je patio za psom te se po njega i vratio.
– Slobodanov otac je već narednog dana “glasom sa brda na brdo” pregovarao sa muslimanskom stranom i tražio informacije. Dolazila su uvjeravanja da je živ, na sigurnom u Tuzli i da ne brinu. I idućih dana odgovor je isti bio. U nastavku potrage Ilija je od više muslimana dobio informaciju da mu je dijete ubijeno i da je za zločin kriva Elfeta Veseli zvana “Kosovka” – navedeno je u monografiji posvećenoj svoj stradaloj djeci.
Postoje indicije da je Slobodan bio živ po zarobljavanju i da su ga vojnici vodili sa sobom. Dževad Hodić, koji je bio pripadnik tzv. ARBiH, na suđenju Veselijevoj je izjavio da ga je viđao nekoliko puta, a da ga je u jednoj prilici vidio samog. Dječak je bio go do pasa, a na desnom ramenu je imao masnicu i ogrebotinu.
Da je Slobodan bio u zarobljeništvu i da je zlostavljan potvrdio je i Omer Đulbegović, saborac Elfete Veseli, koji je naveo da su dječaka prvo držali zatvorenog u podrumu. Prema svjedočenju, dvojica vojnika tzv. ARBiH su ga nakon 20-25 dana odveli da im pokaže gdje je navodno Slobodanov komšija zakopao pušku M-48.
Nakon što je pokušao da pobjegne, vojnici su ga uhvatili i istukli. Đulbegović je iznio nevjerovatnu tvrdnju da je mali Slobodan “priznao da je ubačen među njih, da izvidi koliko ima vojske i oružja” i da je “bio u Drinjači na obuci”. Da je pokušao da pobjegne svjedoči i Mustafa Tučić, ali on tvrdi da se to desilo kada su ga vojnici vodili na kupanje i da je tom prilikom dobio batine. Na suđenju se Fahrudin Demirović prisjetio da je jednom vidio Slobodana u ćošku, golog i da su svi galamili na njega, jer je pokušao pobjeći kada su ga kupali. Pokušao je pomoći i uspio je da smiri galamu. Naredno jutro Demirović je krenuo na teren i svratio je da vidi Slobodana.
– Vidim sjedi s ručicama… Gleda i trese se. Gleda me krupnim očicama, smirio sam ga sa pričom da će vjerovatno biti razmijenjen – ostalo je zapisano u monografiji.
Kasnije je saznao da je Slobodan ubijen.
Vojska Republike Srpske je oslobodila Donju Kamenicu 16. februara 1993. Slobodanovo tijelo je pronađeno 13. juna 1993. u masovnoj grobnici na brdu Ždrijepci kod Jošanice, a identifikacija je obavljena u Zvorniku.
Tijelo su identifikovali majka Desanka i sestra Slađana (15), koja je pozvana sa nastave. Obducent Zoran Stanković, patolog, je konstatovao u izvještaju da je dječak umotan u plavi radnički mantil i da je imao brojne smrtonosne povrede na lobanji i tijelu nanesene tokom života i poslije smrti. Za života mu je bilo odsječeno desno uvo, oštrim predmetom nanesene su mu posjekotine u predjelu stomaka. Sve ovo je ukazivalo, kako je istaknuto, da je podvrgnut teškoj torturi i umro u teškim mukama. U sljepoočnicu mu je, iz neposredne blizine, ispaljen metak. Slobodanova sestra je kasnije svjedočila o ovom događaju.
– Brat je bio na stolu, a pored njega plavi mantil. Lobanja je bila odvojena od tijela i na njoj se nalazila rupa. Tijelo je bilo u fazi raspadanja, ali vidno rasječeno i unakaženo – piše u monografiji u kojoj su popisana imena više od 1.400 djece koja su stradala u ratu.
Sud BiH je 2017. potvrdio optužnicu protiv komandanta Diverzantskog voda Komande združenih jedinica Liplje – Kamenica Sakiba Halilovića i pripadnice voda Elfete Veseli.
– Tokom suđenja svjedok “S1”, koji je bio očevidac ubistva, izjavio je da je Elfeta stajala sa dječakove lijeve strane. Držala ga je za kosu. Izvadila je nož sa crnim koricama. Podigla mu je glavu i povukla nož ispod vrata. Dijete je počelo da krklja… Kad ju je neko od prisutnih vojnika pitao šta to radi, izvadila je pištolj, dugu devetku, prislonila mu na glavu i pucala, jednom ili dva puta, ne znam. Nakon toga mu je tijelo zamotano u plavi mantilić. Okrenuo sam glavu, nisam više mogao to da gledam – navedeno je u iskazu svjedoka.
Veselijeva je drugostepenom presudom u decembru 2019. osuđena na 13 godina zatvora. Slobodanova majka Desanka je preminula 2006, otac Ilija 2013, a sahranjeni su uz svog sina.
O smrti supruge Ilija je rekao: Nije Desa mogla više da izdrži. Prepuklo je majčino, a i moje srce. Ne znam kako sam još u životu. Ja se radujem odlasku sa ovog svijeta. Valjda ću tamo negdje biti sa mojim Slobodanom i njegovom presvisnulom majkom.
Kanonizacija
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve na redovnom majskom zasjedanju proglasio je novomučenicima Slobodana Stojanovića, mučki ubijenog u Odbrambeno-otadžbinskom ratu i protojereje Milana Petkovića i Timotiju Popovića, stradalim od ustaške ruke u Drugom svjetskom ratu.
U hramu Svetog đakona Avakuma u Drinjači u srijedu je služena sveta liturgija povodom kanonizacije Slobodana Stojanovića i protojereja, a tim povodom se oglasio se i patrijarh Porfirije.
– Sveti novomučeniče Slobodane, moli Boga za nas – naveo je patrijarh.