Svakodnevna poskupljenja hrane i drugih životnih namirnica u ovoj godini nisu natjerala građane u Bosni i Hercegovini da dignu svoj glas i eventualnim protestima ukažu na probleme i tešku situaciju, ali se zato isti ti građani utrkuju ko će glasnije podržati političare koji ih zovu u pomoć, kako na društvenim mrežama, tako i na ulici.

Građane je očigledno više strah od prezira predstavnika svih političkih partija, sa kojima su se praktično samoidentifikovali, nego zbog neizvjesnosti da li će sutra imati šta da jedu, smatraju sagovornici “Nezavisnih novina”.

Za godinu dana, inflacija u BiH pojela je sve pred sobom. Na kraju avgusta ona je iznosila 16,8 odsto, a gotovo da ne postoji potrepština za koju građani ne moraju izdvojili dodatni novac. Svi su zbog toga nezadovoljni i poručuju da je neizvjesno kako će pregurati dane koji dolaze, ali te poruke šalju se prećutno i to po onom obrascu: “Naravno da je loše, ali ćuti, može i gore.”

Javna reakcija građanstva koja izostaje kada su u pitanju svakodnevni problemi nije manjkala kada stižu pozivi političara da se na ulici brane politički interesi, koji se, u gotovo svim slučajevima, predstavljaju kao sudbonosni.

Nekoliko protesta održano je u ovoj godini, a samo u prethodnih 20 dana čak četiri. Svaki od njih pod političkom palicom, držeći pažnju na “slobodi i demokratiji građanskog izbora” te spasavaju države od “onih drugih”.

Zašto smo došli do toga da građani ustaju samo kada ih pozivaju političari, a ćute kada su u pitanju svakodnevni problemi?

“Činjenica je da su svi protesti koji su organizovani bili politički obojeni, iako sa druge strane imamo poskupljenje struje, ulja, brašna, ogreva, ili kada se ne ukidaju akcize na gorivo. To je dokaz da smo mi kao narodi u BiH u političkom, ali i vrijednosnom i sociloško-interesnom smislu izmanipulisani, da politika potpuno kontroliše svaku sferu ponašanja. Činjenica je da ovdje vlada strah. Pa šta da rade oni koji nisu ni u jednoj partiji”, kaže za “Nezavisne” sociolog Vladimir Vasić.

Strah od bunta, nastavlja Vasić, među građanima odmah stvara jednu kočnicu, jer, ukoliko oni i pokušaju izaći na ulicu sa zahtjevima koji nemaju dodira sa politikom, onda političke strukture vješto pronađu način da to poistovijete, ne samo sa politikom, već i sa namjerom da se ruši čitav jedan društveni sistem.

“Ljudi se boje za svoja radna mjesta i uopšte svoju postojanost i onda ih je strah da izađu iz te, da je nazovem ‘zone komfora’, i navikavamo se na onaj stokholmski sindrom, da jednostavno budemo taoci, a u ovom slučaju taoci politike. Takvo stanje je, nažalost, u kompletnoj državi. Samoidentifikovali smo se sa političarima i njihovim mišljenjima. Ali, narod mora biti svjestan da je demokratski da se izađe na proteste kada mu nije dobro. To ne znači da mrzimo nekoga i da želimo da rušimo institucije, već želimo da pokažemo šta treba da se popravi u državi”, jasan je Vasić.

Prema njegovim riječima, nema sumnje da je građane više strah prezira koji bi dobili od strane političara, nego od toga da li će sutra imati šta da jedu.

Novinar Vladimir Šušak ističe da su građani BiH unazad tri decenije u zamci političkih elita, koje vladaju na strahu od onih drugih.

“U suštini, oni smatraju da su i dalje ugroženiji od neke druge grupacije, a tu mislim i na političku partiju ili pripadnike druga dva naroda, nego da su u problemu po pitanju egzistencije, odnosno poskupljenja životnih namirnica. I zato se ljudi češće odazivaju na pozive političara, nego na svakodnevne probleme”, navodi Šušak za “Nezavisne novine”.

On dodaje da političke partije vrlo mudro postupaju u ovakvoj situaciji.

“Oni znaju da postoje životni problemi i onda kroz pozive građanima jasno stavljaju do znanja, pa čak i ucjenjuju ljude, da to neće biti riješeno ukoliko se podržava suprotna strana. Sve to rade, naravno, zbog svojih ciljeva”, izričit je Šušak.

“Ja zastupam načelo, a ne sebe i svoje lične interese”, rečenica je koju gotovo svi političari u BiH deklamuju decenijama, a kojom nastoje da građanima poruče da su upravo oni ti koji misle o njima. Međutim, poznavaoci društvenih prilika smatraju da je ova misao, nažalost, mnogo prikladnija kada se promijeni redoslijed riječi: “Ja zastupam sebe i svoje lične interese, a ne načelo.”



Izvor:
Share.