Svaki drugi stanovnik BiH nije u finansijskoj mogućnosti da bar tri puta sedmično sebi za obrok priušti meso ili ribu i to zbog sve viših cijena i plata koje ne prate trend rasta nekih od osnovnih životnih namirnica.
Pokazuje ovo prosta matematička računica uzimajući u obzir trenutne cijene mesa na tržištu, prosječnu platu u BiH, ali i sve ostale troškove i račune koje jedna porodica mora platiti na mjesečnom nivou.
Ako pretpostavimo da je jednoj četvoročlanoj porodici potrebno minimalno od 600 do 800 grama mesa za neki normalan ručak, te da se ova praksa ponavlja barem tri puta sedmično, mjesečni troškovi, samo po ovom osnovu, iznose od 120 pa do 200 maraka, u zavisnosti od kupljene gramaže, ali i vrste mesa koje se kupuje i priprema za neki od obroka.
To u prevodu znači da bi samo za kupovinu mesa bilo potrebno izdvojiti od devet pa do 15 odsto prosječne plate. Pošto između 60 i 70 odsto građana BiH prima platu koja se kreće do 1.370 maraka, može se zaključiti da svaki drugi građanin u BiH nije u prilici da konzumira meso u nekom normalnom obimu. Ovdje smo uzeli u obzir da ipak postoji jedan broj porodica u kojima je dvoje zaposleno, a što im sigurno obezbjeđuje određenu lagodnost prilikom kupovine.
Ovi podaci svrstavaju BiH rame uz rame sa, primjera radi, Slovačkom, Mađarskom i Bugarskom koje su najlošije rangirane zemlje unutar Evropske unije. Prema podacima Eurostata, u ovoj uniji, koja je nekada bila sinonim za blagostanje, sve manje je građana koji mogu kupiti crveno meso ili ribu za obrok. Najgore stanje je u pomenutoj Slovačkoj, ali i Mađarskoj i Bugarskoj u kojima je čak svaki drugi stanovnik suočen s ovim egzistencijalnim problemom. Kada je u pitanju Njemačka, u ovoj zemlji je svaki treći stanovnik suočen sa mesnom restrikcijom, Hrvatskoj svaki peti, a Sloveniji – deveti. Ova analiza Eurostata pokazala je i da, sumarno gledajući, 9,5 odsto, odnosno svaki deseti građanin Evropske unije tokom prošle godine nije bio u finansijskoj mogućnosti da svoje obroke normalno obogaćuje mesom, odnosno neophodnim proteinima.
Najpovoljnija situacija je u Irskoj, a zatim slijede Kipar, Portugalija, Švedska i Luksemburg u kojima tek svaki dvadeseti građanin ima problema ove prirode zbog niskih primanja.
Da kupovina hrane, a pogotovo mesa, zbog visokih cijena zadaje sve veću glavobolju, pogotovo onim građanima u BiH sa nižim primanjima, smatra i predsjednica Udruženja građana “Oaza” iz Trebinja Nedjeljka Ilić, navodeći kako je to vidljivo na svakom koraku, a pogotovo ako se prilikom posjete nekom tržnom centru pogleda sadržaj potrošačke korpe, odnosno šta to ljudi najčešće kupuju i u kojim količinama.
– Bojim se da je situacija još gora, te da sigurno 60 ili 70 odsto ljudi, s obzirom na primanja koja imaju, nije u prilici da sebi par puta sedmično obezbijedi neki mesni obrok od, recimo, 250 grama. Možda mogu jednom sedmično. Obično se ta količina rasporedi na više članova porodice. Nema više ni onih nedjeljnih obilnih ručkova. Čak se i piletina, koja je nekada bila relativno jeftina i pristupačna, sve manje nađe na porodičnim trpezama. Standard građana je sve niži i to je sve vidljivije. Rijetki su oni koji kupuju meso na kilogram, pa ni ono “univerzalno” mljeveno, koje je nešto povoljnije – kaže za “Glas Srpske” Ilićeva dodajući da nije optimista ni kada je u pitanju budućnost, jer globalne okolnosti i inflacija, koja odbija da se preda, ne obećavaju ništa dobro ni u narednom periodu.
Stopa siromaštva
Da situacija unutar Evropske unije, ove nekada moćne zajednice, postaje sve gora, govori i podatak da u posljednjih nekoliko godina, pogotovo od izbijanja rata u Ukrajini, stopa siromaštva konstantno raste praveći još veće i dublje društvene podjele. Cijene hrane počele su prvo da rastu tokom pandemije virusa korona, a onda su se put neba vinule nakon eskalacije ukrajinskog sukoba i zapadnih sankcija Rusiji. Sposobnost da se priušti obrok sa mesom, piletinom ili ribom je, inače, među stavkama koje analitičari posmatraju na nivou domaćinstva da bi se izračunala stopa materijalne i socijalne uskraćenosti.
