in

IFOR najuspješnija mirovna misija NATO-a u istoriji

Od početka misije IFOR-a, prve NATO kopnene vojne operacije od osnivanja te alijanse, nedavno je navršeno 26 godina, a uključivala je implementaciju Dejtonskog sporazuma nakon zaključivanja mira u BiH.

Misija je sprovedena u mandatu Ujedinjenih nacija, a zamijenila je UNPROFOR, vojnu misiju UN, koja nije uspjela ostvariti značajnije rezultate u smirivanju situacije. IFOR je bio sastavljen od 14 članica NATO-a, te 19 nacija koje nisu bile u NATO-u, uključujući i vojne snage Ruske Federacije.

Imajući u vidu kratki mandat misije i rezultate koji su postignuti – prekidanje neprijateljstava, povlačenje zaraćenih strana na dejtonske granice, uspostavljanje normalnog života na ratom porušenim područjima i stvaranje preduslova za trajni mir, IFOR operacija je vjerovatno jedna od najuspješnijih mirovnih misija u savremenoj istoriji.

BiH je bila podijeljena u tri sektora – američki, britanski i francuski. Američki sektor je obuhvatao sjevernoistočnu BiH i bio je strateški najosjetljiviji jer je uključivao Brčko, čiji status nije bio riješen u Dejtonu, već je pokrenut arbitražni postupak pred specijalnim ad hok sudom u Americi. Najviše američkih trupa bilo je koncentrisano upravo u tom dijelu teritorije, a, kako bi pomogli vraćanje povjerenja među ljudima, Amerikanci su pomogli pokretanje čuvene pijace “Arizona”, na kojoj su se godinama nakon završetka misije IFOR-a okupljali ljudi iz svih dijelova BiH kako bi trgovali. Pijaca postoji i danas, ali nikad nije imala takav kultni status kao prvih godina nakon rata. Pijaca je pokrenuta tako što je IFOR odredio demilitarizovanu zonu južno od Brčkog, pa su tu počele da niču barake i štandovi. Glavni štab američkog sektora je bio na aerodromu u Tuzli, koji je i tokom rata služio kao važna logistička baza. Pod američki sektor pripala je i ruska brigada, čiji je komandant bio pukovnik Ruske vojske Aleksandar Ivanovič Lentsov.

Drugi sektor je obuhvatao banjalučki region, a pokrivala ga je Velika Britanija. Sjedište je bilo u Banjaluci. Južni sektor je pripao Francuskoj, sa sjedištem u Mostaru. Glavni štab misije IFOR-a bio je smješten u Sarajevu i otuda su vođene sve strateške operacije.

IFOR misija je brojala oko 60.000 vojnika pod NATO komandom, a prema podacima koje smo prije nekoliko godina dobili iz NATO alijanse, 52 pripadnika misije IFOR-a su izgubila živote tokom implementacije. Prema podacima Američkog vojnog muzeja, žrtve koje je IFOR pretrpio bile su male u poređenju s naglim padom broja poginulih među zaraćenim stranama u BiH nakon dolaska IFOR-a.

Zanimljivo je i da je misija IFOR-a u velikoj mjeri promijenila odnos komandnog kadra Američke vojske prema svojim oficirima, dozvoljavajući nižerangiranim oficirima veliku autonomiju u donošenju odluka.

“Druge članice IFOR-a nisu mogle da vjeruju da bi Američka vojska dodijelila kapetanima, poručnicima i rezervnim oficirima ovlaštenja i odgovornost tokom operacija koje su mogle trajno promijeniti operativni tempo i značajno uticati na mir u BiH. Vojska je bila svjesna ove velike odgovornosti koja je dodijeljena mlađim oficirima, zbog čega ih je adekvatno obučavala”, naglašeno je.

Zanimljiva je opservacija i da je mir očuvan ne samo zato što je zaraćenim stranama bilo dosta ratovanja, već i zato što je IFOR znao da “ubijedi, poduči, pa i natjera” na očuvanje mira.

U NATO centrali u Briselu ističu da je IFOR nadgledao razmjenu teritorija između FBiH i RS u skladu s demarkacionom linijom između entiteta, kao i udaljavanje teške artiljerije u skladišta na za to određenim mjestima.

“Ciljevi IFOR-a su uglavnom bili implementirani do izbora 1996. u septembru. S obzirom na to da je situacija i dalje bila potencijalno nestabilna, a mnogo posla je još ostalo u implementaciji civilnog dijela sporazuma, uspostavljena je nova stabilizaciona snaga SFOR, koja je s misijom počela u decembru 1996. godine”, kažu oni.

Bijeljina: Kiša i hladnije, popodne prestanak padavina.

Helikopteri već osmu godinu čekaju remont