Dok se u Bosni i Hercegovini govori o razvoju, evropskim integracijama i modernizaciji, u selu Očijevo kod Bihaća ljudi već tri decenije žive bez električne energije.
U selu danas živi svega dvadesetak Srba povratnik. Struju nemaju već 30 godina, vodom se snabdijevaju iz bunara, a zimi im život dodatno otežavaju loši putevi. Solarni paneli koje su dobili dovoljni su tek za najosnovnije potrebe.
Mještani se snalaze uz svijeće i baterijske lampe. Bez struje nema normalnog korištenja frižidera, veš-mašine i drugih uređaja koji se danas smatraju elementarnim uslovima za život.
Posebno ogorčenje izaziva činjenica da, prema riječima mještana, okolna sela imaju električnu energiju, dok je Očijevo i poslije tri decenije čeka.
Zato se nameće teško pitanje: kako je moguće da se za 30 godina nije pronašlo rješenje za povratničko selo sa svega dvadesetak stanovnika?
I još važnije – kako očekivati da se ljudi vraćaju i ostaju na svojim ognjištima ako im ni tri decenije nakon rata nisu obezbijeđeni osnovni uslovi za život?
Jedna od povratnica, Ljubica Tankosić, stanje je opisala kao život nedostojan 21. vijeka. Mještani tvrde da su se godinama obraćali nadležnima, ali problem i dalje nije riješen.
Prema riječima direktora Elektrodistribucije Bihać Dženata Pjanića, procijenjena vrijednost elektrifikacije Očijeva danas premašuje dva miliona KM, a procedura bi trebalo da se provodi kroz memorandum koji se odnosi na elektrifikaciju povratnika.
Međutim, ljudima koji već 30 godina čekaju da pritisak na prekidač konačno upali sijalicu teško je objasniti nove procedure i obećanja.
Kada sva okolna mjesta imaju struju, a jedno povratničko selo decenijama ostaje u mraku, mještani s pravom mogu postaviti pitanje da li ih je sistem jednostavno zaboravio – ili se računa na to da će, umorni od čekanja, na kraju sami otići.
Trideset godina bez struje nije privremeni problem. To je poraz institucija i sramota društva koje svojim građanima nije uspjelo obezbijediti jedan od najosnovnijih uslova za život.
