in

Pejaković o fenomenu “Toma”: Hvala Bogu za sve

Ime Nikole Kolje Pejakovića ovih dana često se pominje u medijima. Dobitnik je nagrade na najbolju režiju na nedavno završenom Međunarodnom festivalu komedije “Mostarska liska” u Narodnom pozorištu u Mostaru, a nagrađen je njegov komad “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, rađen po tekstu Ive Brešana i u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske.

U isto vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije dešava se fenomen zvani “Toma”, film Dragana Bjelogrlića koji puni bioskopske sale, a za koji je upravo Pejaković pisao prvu ruku scenarija i osmislio priču vezanu za odnos Tome Zdravkovića sa doktorom i njegovom suprugom Ljiljanom – po mišljenju mnogih, najemotivniji dio i okosnicu filma.

Takođe, Kolja je jedan od pisaca predstave “Banjaluka”, čiju premijeru publika u Gradskom pozorištu Jazavac željno iščekuje 6. oktobra. Suviše povoda za razgovor sa Pejakovićem, koji u intervjuu za “Nezavisne” nije pričao samo o nedavnim uspjesima, nego i u planovima na polju umjetnosti.

NN: Koliko Vam znači ovakva nagrada iz Mostara, s obzirom na to da je pozorišna režija Vaš primarni i posao za koji ste se školovali?

PEJAKOVIĆ: Pozorište i veza sa pozorištem za mene su naročito važni. Bez obzira na to šta radio do sada u životu, rad u pozorištu nisam prekidao i bio sam svjestan da taj kanal prema teatru uvijek mora biti prohodan. Pozorište, glumci, Aristotelova “Poetika”, osnov je ovog mog, našeg, posla. Narodno pozorište Republike Srpske je važna nacionalna institucija i svaki uspjeh, svaka nagrada koja dođe, došla je Srpskoj, došla je Banjaluci.

NN: Postoji li ono što Vas najviše ispunjava u umjetnosti, a na čemu ste radili i radite: muzika, tekstovi pjesama, scenario, dramski komadi, gluma, režija?

PEJAKOVIĆ: Ne znam… Što sam stariji, sve mi je na neki način važno i potrebno. A, sa druge strane, i nije. Čovjek na svoja djela mora gledati kao na tuđa i uvijek biti spreman da ih, kao perut s kaputa, strese jednim potezom. Jednostavno, sve ono što vas odvaja od Boga i suštine života mora uvijek biti u folderu – nevažno, bez obzira na to šta selo govori i šta ljudi kažu.

NN: U najavi je predstava “Banjaluka” Gradskog pozorišta “Jazavac”, a Vi ste jedan od autora šest tekstova koje objedinjuje ovaj komad. Možete li otkriti iz kojeg ste Vi ugla posmatrali Banjaluku radeći na tekstu?

PEJAKOVIĆ: U trenutku kada sam angažovan da pišem svoj dio komada, napustio nas je naš profesor, najveći lingvista i poznavalac srpskog jezika s ove strane Drine, a i šire, duša od čovjeka – Milorad Telebak. Ta moja jednočinka je posvećena njemu i na njega sam intenzivno mislio dok sam je pisao. On je otišao tiho, kao i svi veliki ljudi, za čiju se smrt ne čuje na zemlji, ali zato nebo slavi.

NN: Inače, grad Banjaluka je mnogo godina po kulturnom i svakom drugom planu bio u sjeni Beograda, Sarajeva i Zagreba, ali stvari se, imam utisak, u posljednje vrijeme mijenjaju nabolje. Šta je ovom gradu potrebno da shvati kako je u kulturi njegov najveći potencijal?

PEJAKOVIĆ: Grad se kači na duh ljudi; duh grada je duh ljudi koji žive u njemu. Kultura je, kao što smo jednom pričali, tačan i precizan odlivak, preslika, kalup, duhovnog stanja jednog naroda, jedne nacije, jedne sredine. U tom smislu, ovaj grad nema šta da shvati, on će se kretati stazama koje kroz mećavu probiju pojedinci. A dok oni probijaju, većina ih vuče nadolje, u bijelu smrt. Neki odustanu od te rabote i odu iz grada, neki ostanu, i to je normalan proces. Važno je otvarati prozore, da se vazduh u jednoj kulturnoj sredini ne ubuđa i usmrdi.

NN: Ovih dana dešava se fenomen zvani “Toma”. Šta mislite zbog čega ovaj film postiže uspjeh kod publike koji nije viđen u srpskoj kinematografiji možda još od filma “Lepa sela lepo gore”?

PEJAKOVIĆ: Ne znam… Ima više faktora koji su uticali na ovaj ishod, ali mi se čini da nije umjesno da ja o tome pričam. Bjela i ja dugo radimo zajedno, još od 1991. godine, i u nekoliko naših zajedničkih projekata desio se sličan rezultat. Ono u šta sam siguran i što želim reći je – hvala Bogu za sve.

NN: Dragan Bjelogrlić je rekao da mu je film “Toma” vratio poljuljanu vjeru u ljude, jer je mislio da je emocija kod ljudi izgubila na značaju. Mislite li da se u posljednje vrijeme zaista visoka, pa i ona nižerazredna umjetnost gnušala emocije?

PEJAKOVIĆ: Ako smijem da primijetim, umjetnost nema više i niže razrede – ili je umjetnost ili je smeće. Ili je kao toalet-papir, znači, ima izvjesnu upotrebnu vrijednost, ali ne i trajnu. Čak ni reciklažnu.

NN: Kakvi su Vaši trenutni planovi vezani za muziku, pripremate li peti studijski album?

PEJAKOVIĆ: Stalno sviruckam, ali, da li će biti vremena za snimanje albuma, to ne znam. U svakom slučaju, volio bih da se opet Voja Aralica i ja nađemo u osami studija i počnemo od nule.

NN: Primijetio sam da sa bendom mnogo nastupate u Srbiji, a da su koncerti u Republici Srpskoj prava rijetkost. Zašto je to tako?

PEJAKOVIĆ: Pare, tačnije, troškovi. Da bismo došli da sviramo, moraju da se ispune neki osnovni uslovi. Korona je dodatno razvalila sistem i sad je još teže naći računicu.

NN: Kada možemo očekivati seriju “Koža”, posljednji dio trilogije “Meso”, “Kosti” i “Koža”?

PEJAKOVIĆ: Prvo slijedi “Advokado”, u novembru, na RTS. Jedva čekam “Advokado”, to je punokrvna komedija i veoma sam zahvalan Radio-televiziji Srbije, uz čiju smo pomoć snimili seriju “Advokado”. Koža će se snimati, ako Bog da, sljedeće godine.

NN: Igrali ste u novom projektu Neleta Karajlića “Složna braća – The Nekst Đeneration”. Publika rijetko vjeruje takozvanim reciklažama i naknadnim nastavcima popularnih serija i filmova. Mislite li da će ova serija biti izuzetak i da će biti dostojan nastavak nekada zaista popularne “Složne braće”?

PEJAKOVIĆ: Da, ljudi su skeptični, ali ja sam živi svjedok da su i prvu “Složnu braću” prvo žestoko popljuvali, a tek onda, mnogo kasnije, zavoljeli. Ovo je drugačije vrijeme i ova “Složna braća” nisu nastavak onog serijala, već i dramaturški, i rediteljski, i na svaki drugi način – nova i drugačija serija. E, sad, kakva će biti serija, vidjećemo. Radilo se pošteno, vrijedno, iskreno, a meni je to, pravo da Vam kažem, važnije od rezultata.

NN: Svestrani ste u umjetnosti. S tim u vezi, da li imate planove da se, poput Neleta Karajlića, okušate i u književnosti, da napišete memoare, knjigu poezije, drama ili neko prozno djelo?

PEJAKOVIĆ: Mislite, da se ubacim u onaj vozić na kome piše: “Vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu.” Drame sam pisao, poeziju sam sricao, prozu sam skicirao, ukratko, uglavnom sam mucao. I ništa nisam štampao. Književnost je – za odlikaše, a pjesnici su veliko blago, dobra poezija je rijetka, iznad toga je samo – molitva. Možda ću pokušati da nađem izdavača za neke scenarije koja sam pisao i za neke pozorišne tekstove, komade.

Šta mislite o članku?

85 bodova
Upvote Downvote

Prve nalepnice na Jarinju

Poginuo umjetnik koji je nacrtao karikaturu Muhameda