STREAMING-KOMPANIJA Disney počela je stavljati “upozorenja” ispod svojih klasičnih filmskih hitova kao što su “Dumbo” ili “Knjiga o džungli”. Je li to ispravan odnos prema rasizmu?
“Petar Pan”, “Dambo”, “Knjiga o džungli” – mnogi odrasli ljudi te su Disneyjeve filmove gledali kao djeca. I danas su ti klasični filmovi popularni i među djecom i među odraslima. Upravo ta popularnost filmova kompanije Disney sa sobom povlači i – kritike. Sve se više čuje negodovanje u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi, sve više je onih koji zahtijevaju preispitivanje filmova iz prošlosti – odnosno da se te priče u budućnosti ispričaju drugačije, piše DW.
Nova procjena?
Disney+ je početkom ove godine na najavnoj špici cijelog niza filmova ubacio sljedeću formulaciju: “Ovaj program sadrži negativno predstavljanje i/ili nekorektan odnos prema ljudima i kulturama. Ti stereotipi su bili pogrešni tada, kao što su pogrešni i danas.”
U filmove koji su tako označeni spadaju “Petar Pan”, “Dambo”, “Mačke iz visokog društva” i “Knjiga o džungli”.
U filmu “Dumbo” vrane pričaju afro-američkim naglaskom i “hrane” stereotip o crncu koji pleše i pjeva.
U “Petru Panu” se indigeni narodi odreda nazivaju “crvenokošcima”.
U “Mačkama iz visokog društva” jedna mačka jede štapićima i govori azijskim naglaskom.
Stručnjakinja za kulturna pitanja i književnost Eva Fürst smatra da to što je napisano u najavi ima smisla: “Takva društvena ocjena se može pozdraviti, to je puno bolje nego da se filmovi jednostavno više ne prikazuju. Ovako se pruža prilika da se s djecom popriča i o rasizmu i o negativnim stereotipima.”
Kako će izgledati filmovi budućnosti?
Međutim, kompanija Disney je koncem siječnja na svojoj platformi na internetu “zaključala” te filmove za profile one djece koja su mlađa od 12 godina. Eva Fürst, znanstvena suradnica Instituta za obrazovanje i društvenu inovaciju u Bonnu, kritična je prema toj odluci: “Ono što je ovdje teško shvatiti je da se nema povjerenja u djecu da su oni u stanju shvatiti kako su neke stvari pogrešne. Smatram da nije dobro da se sve više filmova zaključava, bolje bi bilo da se svjesno tematiziraju problematične stvari, da se razgovara o tome kako je to djelo bilo u duhu tog vremena i da je već i tada to bilo pogrešno.”
Dakle, na koji način se onda to bolje radi? Već nekoliko godina kulturni djelatnici u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi postavljaju ovo pitanje. I to ne samo u odnosu na proizvode koncerna Disney, već i na primjer i u kazalištu. Povela se diskusija i među piscima i neovisnim filmskim producentima i režiserima.
“Pocahontas” kao primjer
Eva Fürst vodi radionice “Svijest o rasizmu” na europskim sveučilištima, i smatra da je ukazivanje na problematične aspekte filma u najavnoj špici prvi pravi korak. Posebno jer, kako kaže, pomaže roditeljima da shvate da postoje stvari u filmu koje moraju objasniti djeci. Ona kaže da sada moraju uslijediti idući koraci. Kompanija Disney bi tako mogla tematizirati veći broj teških pitanja koja se pojavljuju u filmovima koje im nude. Ne bi se trebalo baviti samo kostimima i scenarijima već i moralnim pitanjima koja proizlaze iz neke serije ili filma, dodaje Fürst.
Ona navodi i pozitivan primjer Disneyjevog filma iz 1995. – “Pocahontas”: “To je doduše bila nezgrapna obrada jedne povijesne figure, ali kao Disneyjev film to funkcionira dobro, jer djeci jasno predstavlja kolonizaciju kao nešto negativno.”
Priče oblikuju našu sliku svijeta
Prema navodima kompanije, najnoviji Disneyjev film “Raja i posljednji zmaj” je drugačiji. Eva Fürst ga još nije pogledala, ali je već u prethodnom filmu Vaiana iz 2016. koji je napravila ista ekipa vidjela određeni napredak:
“Glumice i glumci su prikladno izabrani. U priči upravo jedne junakinja, a ne muškarac, traži i pronalazi svoj identitet. Ako se tako nastavi, to je dobar put. Disney posjeduje izuzetno mnogo medijskih franšiza. To znači da imaju ekstremno veliku moć, jer priče koje konzumiramo prožimaju način na koji vidimo svijet. Važno je da se širi svijest o toj odgovornosti.”
“Pocahontas” i “Vaiana” umjesto “Knjige o džungli” i “Petra Pana” – novi klasici dječjeg filma će biti drugačiji. Prema Evi Fürst to znači i da je društvo sazrelo: “Kada u odraslom dobu neki dječji film drugačije procijenite, to prije svega znači da ste doista odrasli.”
