Odluka Zemaljskog suda u Hamburgu, kojom je njemačkom magazinu Der Spiegel privremeno zabranjeno dalje objavljivanje i širenje navoda kojima se stvara sumnja da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio umiješan u tzv. “Sarajevo safari”, predstavlja važan momenat u borbi protiv medijskih konstrukcija koje se godinama plasiraju protiv Srba i Srbije.
Prema saopštenju Suzane Vasiljević, savjetnice za medije predsjednika Srbije, sud je utvrdio da za ovako ozbiljne optužbe nisu bili ispunjeni osnovni pravni standardi, posebno kada je riječ o pažljivoj provjeri činjenica i pravu osobe koja se optužuje da se adekvatno izjasni prije objavljivanja. Riječ je o privremenoj mjeri, ali i o jasnoj poruci da mediji, čak i kada dolaze iz velikih evropskih redakcija, ne mogu bez posljedica objavljivati tvrdnje koje mogu ozbiljno narušiti ugled pojedinca i jedne države.
Priča o tzv. “Sarajevo safariju” posljednjih mjeseci ponovo je dobila veliki prostor u dijelu evropskih i regionalnih medija. Pojedini mediji su prenosili tvrdnje hrvatskog novinara Domagoja Margetića i drugih izvora o navodnoj umiješanosti Aleksandra Vučića u događaje iz ratnog Sarajeva, dok je iz Vučićevog kabineta više puta saopšteno da su te tvrdnje zlonamjerne dezinformacije i da Vučić nije učestvovao u borbenim aktivnostima niti imao ulogu u ratnim operacijama.
Posebno je problematično to što se ovakve optužbe često plasiraju u atmosferi političkog pritiska, bez konačnih sudskih činjenica i bez jasnog razdvajanja između dokazanog, navodnog i politički motivisanog. Kada se jedna teška ratna tema koristi kao sredstvo za dnevno-političke obračune, onda se ne nanosi šteta samo pojedincu koji je meta optužbi, već i žrtvama, istini i javnosti koja ima pravo na provjerene informacije.
Niko razuman ne spori da svaki ratni zločin mora biti istražen i procesuiran. Naprotiv, upravo zato takve teme moraju biti predmet ozbiljnih istraga, dokaza i sudskih postupaka, a ne senzacionalističkih tekstova i politički obojenih kampanja. Ako postoje dokazi, oni pripadaju tužilaštvima i sudovima. Ako dokaza nema, onda se ne može preko naslovnih strana stvarati presuda unaprijed.
U ovom slučaju, odluka suda u Hamburgu pokazuje da ni evropski medijski prostor ne smije biti zona bez odgovornosti. Sloboda medija jeste jedno od osnovnih demokratskih prava, ali ta sloboda ne znači pravo na širenje neprovjerenih i potencijalno neistinitih optužbi. Profesionalno novinarstvo podrazumijeva činjenice, provjeru, drugu stranu i odgovornost za javno izgovorenu riječ.
Zato se sve jasnije vidi da priča o “Sarajevo safariju”, barem u dijelu u kojem se pokušava povezati sa predsjednikom Srbije bez čvrstih dokaza, liči na još jednu marketinško-političku kampanju protiv Srba u Evropi. Takve kampanje po pravilu imaju isti obrazac: prvo se plasira šokantna tvrdnja, zatim je prenesu regionalni i evropski mediji, a tek nakon toga se postavlja pitanje — gdje su dokazi?
Odluka njemačkog suda ne znači da su sve rasprave završene, ali znači da se ozbiljne optužbe ne mogu tretirati kao gotova istina. Ona je podsjetnik da se i u slučaju politički eksponiranih ličnosti moraju poštovati pravni standardi, ljudsko dostojanstvo i pravo na istinu.
Srbija i srpski narod imaju pravo da zahtijevaju isto ono što se traži za sve druge: da se o njima ne sudi na osnovu propagande, političkih interesa i medijskih konstrukcija, već na osnovu činjenica.
