Kada je započinjao rat u Hrvatskoj, u mnogim jedinicama bila je nezavidna situacija. Hrvati su iz ideoloških razloga, ali i ponukani slovenačkim metodama, vodili veliku negativnu kampanju prema svojim sunarodnicima pripadnicima JNA koji su je masovno napuštali pa su ostajali uglavnom Srbi, nešto muslimana i Makedonaca. To je bila i sreća u nesreći, jer da su Hrvati insistirali na tome da ostanu u sastavu JNA i da su se jedinice maksimalno popunjavale hrvatskim obveznicima nije im trebalo da prave ZNG, mogli su Armiju da osvoje iznutra.
Najteži položaj imao je Varaždinski korpus JNA uglavnom smješten, izuzev dijelova Bilogore, Papuka i oko Pakraca, u neprijateljskom okruženju. General Vlado Trifunović je od komande u Beogradu dobio zadatak da korpus, koji je bio operativna jedinica prevashodno u doktrini odbrane JNA namijenjena za protivoklopnu borbu u slučaju agresije na Jugoslaviju sa Zapada, izvuče u zaleđe Zagreba i tako napravi povoljniju strategijsku situaciju za djelovanje ostalih jedinica JNA. Trifunović se tome usprotivio i tražio da se prvo evakuišu porodice pripadnika korpusa.
U to vrijeme pao je i garnizon u Bjelovaru koji je pripadao korpusu. Tada je mučki ubijen pukovnik Kovačević, a tu dramu sam preživljavao u Zagrebu zajedno sa generalom Andrijom Rašetom koji je bio Kovačevićev kum i koji je to teško podnio. Nakon toga, Trifunović nije imao ozbiljnih resursa, a ni ljudstva za izvršenje postavljenog zadatka.
Najozbiljnijom formacijom korpusa komandovao je potpukovnik Milan Čeleketić koji se iz Bjelovara sa značajnom borbenom tehnikom probio prema Papuku i Pakracu i čekao sjeverno od Lipika i Okučana, na obodima Papuka, da se poveže sa Banjalučkim korpusom koji je nakon forsiranja Save i kanala Strug uspio da izvrši spajanje u drugom dijelu ljeta ’91.
Smatram da je Trifunović ispravno postupio, kao i da su sve optužbe beogradskih kancelarijskih “stratega” bile neosnovane, a i procesi vođeni protiv njega nisu utemeljeni na činjenicama.
Vatrena moć
Od ozbiljnih efektiva koji su bili blokirani po dubini, najviše ih je bilo u samom Zagrebu. Mehanizovana brigada u kasarni “Maršal Tito” sa dosta drugih prištapskih jedinica, a čija je ukupna vatrena moć bila veća od cijelog Varaždinskog korpusa, zatim kasarna Borongaj sa protivavionskim pukom, Tehnička vojna akademija i mnogo drugih manjih jedinica vojnih ustanova i skladišta. Na prilazima Zagrebu bio je puk veze u Samoboru, a u Velikoj Buni, nekada moja, radio-izviđačka brigada. Vojni aerodrom Pleso takođe je, sa odlučnim komandantom Vazduhoplovnog korpusa generalom Ljubomirom Bajićem, imao veliku borbenu i vatrenu moć. Zatim, najsavremenija oklopna brigada bazirala se u Jastrebarskom, opremljena tenkovima T-84 (dijelovi ove jedinice će sredinom maja ’92. stradati u Tuzlanskoj koloni), koju je izdao i napustio njen komandant, jedan, kako se cijenilo, od najperspektivnijih mladih komandanata u JNA, potpukovnik Slavko Rodić (nećak generala Slavka Rodića, narodnog heroja i najmlađeg Titovog komandanta, koji je “slučajno” nastradao poslije rata jer je, navodno, prema nekim izvorima, pokušao atentat na Tita). Raketna baza u Žažini kod Siska koja je imala rakete “luna”, u Dugom Selu bila je konzervirana oklopna brigada “B” sastava sa tenkovima T-54. Popriličan broj jedinica i velika Vojna bolnica nalazile su se u samom gradu.
Redom su padale takozvane neborbene jedinice, puk veze u Samoboru, radio- izviđači u Velikoj Buni, neka nevelika skladišta, čvorišta veze, manji garnizoni, dok su se kapitalni sastavi dobro držali i kasnije su svi izvučeni prema Krajini, BiH i Srbiji. U njima je, nakon napuštanja Hrvata i manjeg broja muslimana koji su se solidarisali sa njima, ostao uglavnom čvrst kadar u koga se moglo pouzdati. Istočni dio Hrvatske, Osijek i Đakovo bili su u nadležnosti 7. vojne oblasti u Sarajevu, a s početkom rata oko Vukovara i Baranju je preuzela Prva armija, tačnije Novosadski korpus i dijelovi Gardijske brigade, dok je na jugu bila Vojnopomorska oblast, koja je u početku uspješno blokirala pomorske komunikacije i obezbjeđivala zaleđe, a bila je zadužena i za evakuaciju ljudstva i borbene tehnike iz Slovenije pomorskim putem.
Vođenje pregovora o evakuaciji blokiranih jedinica iz Predsjedništva Jugoslavije su povjerili general-pukovniku Andriji Rašeti, zamjeniku komandanta Armije, kao ovlaštenom izaslaniku Predsjedništva. U tom poslu uglavnom sam mu ja pomagao. Stalno sam se nalazio u njegovom kabinetu gdje smo analizirali sve aspekte naredne runde pregovora sa Imreom Agotićem ili Matom Granićem. To nimalo nije bilo lako. Svakodnevno su nas tukli sa svih strana, iz stambenih zgrada, oklopnih tramvaja i iz čega li sve ne. Nismo imali hljeba mjesecima, samo ratne rezerve konzervi i dvopeka. Snajperisti su nam kidali antene i veze. Najčešće smo bili i bez struje. Jednog jesenjeg dana, pred narednu rundu pregovora koja je trebalo da se održi sutradan, sekretarica Marica, Ličanka, generalu proslijedi telefonski poziv iz Beograda. Na liniji je bio Boro Jović, predsjedavajući Predsjedništva Jugoslavije, i Rašetin neposredno pretpostavljeni. Slušam na interfonu:
“Generale, sutra ideš na pregovore sa Matom Granićem?”.
“Da, predsjedniče – kaže Rašeta.
“Mi smo imali već neke kontakte da ti malo olakšamo posao i rekli smo da ćemo im prepustiti sve te garnizončiće, a ti izvlači samo vojnu bolnicu, opremu u njoj i ranjenike, kao i svoju komandu i Tehnički školski centar. Jesi li razumeo generale?”
Rašeta je zanijemio: dajemo im ekvivalent u vidu nekoliko oklopnih i mehanizovanih brigada, a izvlačimo krevete! Ako se toga dokopaju, neće nas biti do Pirota!
“Predsjedniče, znate li vi kolika je vatrena moć tih garnizončića?”
“Nije važno”, reče Jović i napomenu: “Tako smo preko nekih posrednika dogovorili. Postupi kao što sam rekao i čućemo se još do početka pregovora.”
Pregovori su trebalo da započnu sutradan u 11 časova.
Gleda Rašeta u mene, ja u njega. Prvi put, što do tada nikada nisam imao priliku, vidio sam da je veoma zabrinut. Uvijek je bio čvrst kao granit. Niko mu nije kada bi bilo teško mogao da čita emocije sa lica.
“Šta da radimo, Boro. Ovo ne mogu izvršiti.”
Kažem mu: “Šefe, prvo ćemo prekinuti sve veze sa Beogradom, jer će oni ponovo zvati, a mi ćemo po svome. Ja bih išao sa time da iz Vojne bolnice i neborbenih sastava izvučemo samo ljude i ranjenike, a borbene sastave moramo kompletne evakuisati.”
“Imam, šefe, jednu ideju”, velim mu.
“Hajde, reci!”
“Juče je kod Tarbuka u Petrinju uspio da pređe pukovnik Pero Salapura. Sjeo čovjek u civilu u autobus i, izgleda, negdje je preplivao Kupu.”
“I, šta misliš sa njim? Nemamo mi tamo nikakvih snaga. Prije dva dana Vuk Drašković napravio nam je haos i, bez ingerencija, odveo dvije brigade Lozničana i Valjevaca sa Banije i Korduna. O njima brine general Avramović, komandant Armije iz Slunja, sa kojim su nam pokidane veze.”
“Šefe, Pepo (tako smo zvali Salapuru) je “muljav” i mogao bi da malo napravi dima oko Kupe.”
“Pa, kako to misliš?“
“Ja mislim da on od Tarbuka (Slobodan Tarbuk, pukovnik, komandant u Petrinji), uzme neku četu, da ju malo ojača sa artiljerijom i da noćas duž Kupe vrši nasilno izviđanje. Mora napraviti da noćas Kupa gori!”
“I, šta dobijamo time?” – pita me Rašeta.
“Pa, neka vide da nam ključna linija na Kupi nije prazna i da ih malo prepadnemo. Biće nam lakša pozicija.”
“Dobro, da pozovemo Tarbuka. Ionako nemamo šta da izgubimo.”
Nekako uspostavimo vezu i kažemo Pepi šta da radi. Uz malo njemu svojestvenog gunđanja rekao je “razumem”, a kada on to kaže stvar je završena. I stvarno, on je našao neku dobru četu i malo artiljerije i cijelu noć je prebacivao sa položaja na položaj duž Kupe, dejstvujući prema Hrvatima na drugoj strani koji su bili prva odbrana Zagreba. Cijelu noć su radio i HTV panično izvještavali o najvećem “srbočetničkom” napadu na Pokupsko i cijelu liniju na Kupi. Sutradan ujutro, dejstva su stala, ali u 9.15 časova, vanredna pres-konferencija: lično Franje Tuđmana!
Kaže Tuđman:
“Srboćetnićka armada kalemi brigadu na brigadu na Kupi. Noćas su pokušali proboj prema Zagrebu, ali smo ih zaustavili. Neka znaju da ih se ne plašimo!”
“Biće nešto od tebe”
Nakon što odgledasmo prepadnutog Tuđmana, Rašeta, nasmijan i zadovoljan mi priđe, uhvati me rukama oko pojasa i podiže.
“Biće nešto od tebe, da si kod Tite za ovo bi dobio orden narodnog heroja!”
Prvi put sam na tom ledenom, čvrstom i stabilnom dobrom čovjeku vidio emocije! Smiren, kao i obično, i dalje “pokidanih” veza sa Beogradom, Rašeta se tačno u 11 časova, u pratnji posmatrača Evropske zajednice, pojavio na završnim pregovorima, i dobio sve što smo planirali. Koliko su nam vučnih vozova i šlepera poslali toliko smo izvukli. Ništa im nismo ostavili. Ni metka! A Rašeta je zvao redom komandante korpusa, posebno Banjalučkog, generala Uzelca, da to sve presreće i ostavlja, jer je tu najpotrebnije. Da to nismo uradili, teško da bi bilo onako jake Vojske Republike Srpske, a i Vojske RSK. Ranjenike iz bolnice, posebno one koje sam helikopterom evakuisao iz Bijelog Bučja na Papuku, takođe smo pravovremeno i propisno evakuisali, a Hrvatima ostavili samo bolesničke krevete. Na kraju, svi mi, osim Rašete, koji je ostao da pripremi “Sarajevsko primirje”, iz Zagreba smo se evakuisali na moj rođendan, prvog decembra 1991. godine i krenuli put Sarajeva gdje je drugog januara general Rašeta potpisao primirje i istog dana mi poklonio lijepu šarenu uniformu koju su mi oteli kasnije u Dobrovoljačkoj.