Uprkos krizi, fabričkoj proizvodnji i nekontrolisanom uvozu robe, nekolicina zanatlija u Bijeljini, ipak, opstaje u svom poslu… Mnoge je zub vremena načeo, pa sa nestajanjem majstora, odumirali su i mnogi zanati, jer nije imao ko da ih naslijedi… Zanatlije koje i dalje rade, broje dane u radnjama, broje mušterije i teško zarađeni dinar…
Mnoge zanate vrijeme je pregazilo… Nestali su grnčari, abadžije, terzije, kazandžije, bačvari, voskari, lončari….Njihovu ulogu preuzela je industrija… Ono što je nekad bilo nužnost, danas je samo detalj starine kao ukras… Ono malo majstora, što je ostalo u bijeljinskoj čaršiji, na ivici je snage zbog krvave borbe sa birokratijom, visokim državnim nametima i porezima…
“Koja smo mi industrija, industrijska struja, voda, smeće… Dok platiš kiriju za lokal, dok platiš poreze, doprinose, nema te nigdje. A pet maraka je skraćivanje pantalona bilo ‘95. godine I sad 2022.godine, mi ne smijemo da podignemo cijene, ako podignemo, tek tad nećemo ništa raditi”, priča krojač Bojana Kerleta.
“Ja nikad nisam zažalio što sam ovo nastavio raditi poslije oca, ali je problem, što mi od obućarskog materijala u Bijeljini nemamo ništa, znači sve živo što mi treba za popravku, ja ovdje da bih sjedio I dočekao mušteriju, ja to moram imati sve kupljeno, da imam na stanju, da bih mogao raditi, ako nemam, džaba sjedim”, kaže obućar Afan Hadžihajdić.
“Borimo se za opstanak, nije ono što kažu da se možeš obogatiti, ali možeš da preživiš, neće ostati gladan. Uvjek će biti da se zaradi za ono osnovno, barem je dosad bilo tako, da je bilo za osnovno, a za više, to ne može, to je za neke druge branše ostavljeno”, objašnjava sajdžija, Boško Stojanović.
Pojedine zanatlije nekada su imale veliku konkurenciju, danas se na prste mogu nabrojati, dok su majstori poput sajdžije, obućara, sarača i ćurčije možda poslednji izdanci starog zanatstva… Svjesni da se zanat čuva kroz prenošenje znanja, ovi vrijedni ljudi tvrde da mladi nisu zainteresovani da naslijede njihovo znanje…
“Mladi neće to da rade, ovdje je jako mala zarada. Vidite da nam sve ode vani, mi ćemo biti najstarija nacija na Balkanu”, ističe krojač Bojana Kerleta.
“Malo se išta sada radi, što se tiče mehaničkog, osim automobila. Možda, sad krene kriza, pa će ljudi reći daj da bilo šta naučim”, dodaje sajdžija Boško Stojanović.
“Što se tiče Bijeljine, neće ostati bez obućara, to znam, jer ima sin koji će nastaviti da radi poslije mene. Ali zanatstvo je potonulo skroz, niko iI ne otvara, jer sad traže svi brze pare, a ovdje pare nisu baš brze”, tvrdi obućar, Afan Hadžihajdić.
Ostaje je otvoreno pitanje – da li zanatstvo ima šanse da preživi ako se prilagodi potrebama vremena..?! U praksi se pokazalo da danas nije dovoljno imati radnju I čekati mušteriju… To vrijeme odavno je prohujalo, dok pojedini, poput, sarača Nedžada Pilakovića, ćurčije Đorđa Drvenice i užara Selima Šabanovića, koji su naslijedili radnje od svojih očeva, prkosno odolijevaju zubu vremena, jer zanat se teško napušta…, to je način življenja i dio porodične tradicije…
