BBC-jevi reporteri bili su blizu Pokrovska, rudarskog središta oko 60 km sjeverozapadno od glavnog grada Donjecke oblasti. Medicinari kažu da su nedavno zbrinjavali i po 50 vojnika u jednom danu. Žrtve dovoze na liječenje na ovu tajnu lokaciju nakon sumraka, “kad je manja šansa da ih napadnu naoružane ruske bespilotne letjelice”.
Ukrajinske snage pretrpjele su značajne gubitke u žestokoj borbi za odbranu Pokrovska. Prije samo nekoliko mjeseci grad se smatralo relativno bezbjednim. Ovdje je živjelo 60.000 ljudi i često bi vojnici s prve linije dolazili u grad na odmor. Sad se čini poput grada duhova. Više od tri četvrtine stanovništva je otišlo.
Otkako su ruske jedinice u februaru zauzele grad Avdijivku, nastavile su brzo napredovati kroz Donjecku regiju. Početkom oktobra Rusija je zauzela ključni grad Vuhledar. Ukrajinska vlada slaže se sa vojnicima na terenu da su borbe oko Pokrovska najintenzivnije, prenosi Index.hr.
“U smjeru Pokrovska ima najviše neprijateljskih napada”, objavio je zvanični Kijev prošle sedmice tvrdeći da su ukrajinske oružane snage odbile oko 150 neprijateljskih napada gotovo svaki dan u posljednje dvije sedmice.
Vatra žestoka, ni sami vojnici nekad ne znaju kako su povrijeđeni
U medicinskoj jedinici, desetak kilometara od fronta, vojna bolničarka Tanja drži za ruku Serhija, vojnika s okrvavljenim zavojem preko većeg dijela lica, i vodi ga u sobu za preglede.
“Njegovo stanje je ozbiljno”, kaže Tanja. Serhiju su geleri povrijedili oko, lobanju i mozak. Ljekari mu brzo čiste rane i ubrizgavaju antibiotike.
Ubrzo stižu još petorica vojnika za koje nije jasno kako su zadobili povrede. Vatra može biti tako žestoka i iznenadna da su njihove rane mogle biti uzrokovane minobacačima ili eksplozivom ispuštenim iz dronova.
“Ovdje je opasno. Teško je psihički i fizički. Svi smo umorni, ali se snalazimo”, kaže Jurij, šef svih sanitetskih jedinica brigade. Svi vojnici ranjeni su u različito doba jutra, ali su dovezeni tek kada padne noć jer je tada sigurnije. Takve odgode mogu povećati rizik od smrti i invaliditeta.
Izuzetno žestoka bitka, Ukrajinci znaju da je ulog visok
Vojnik Taras podvezao je svoju ruku kako bi zaustavio krvarenje iz rane od gelera, ali sada – više od 10 sati nakon ranjavanja – ruka mu izgleda natečeno i blijedo i nema osjećaj. Ljekar kaže da će je možda morati amputirati. U prošla 24 sata dovezena su dva mrtva vojnika.
Sve to ukazuje na žestinu bitke za Pokrovsk, važno saonraćajno čvorište. Željeznička pruga redovno je korištena za evakuaciju civila iz gradova na prvoj lini rata u sigurnije dijelove Ukrajine te za snabdjevanje vojske.
Prijetnja ruskih dronova stalno je prisutna. Jedan dron lebdi tik ispred medicinske jedinice. To izuzetno otežava evakuacije s prve linije. Prozori zgrade zatvoreni su daskama tako da dronovi ne mogu uletjeti unutra, ali čim neko izađe kroz vrata u opasnosti je da bude pogođen.
Dronovi su prijetnja i preostalim građanima Pokrovska.
“Stalno ih čujemo kako zuje, zastanu i pogledaju kroz prozore”, kaže Viktorija Vasilevska (50), jedna od preostalih stanovnica. Ali čak je i ona sada pristala na evakuaciju iz svog doma na posebno opasnom, istočnom dijelu grada.
Iznenađena je koliko se brzo ratna linija pomaknula na zapad prema Pokrovsku: “Sve se dogodilo tako brzo. Ko zna što će se ovdje sljedeće dogoditi. Gubim živce. Imam napade panike. Bojim se noći.”
Viktorija kaže da ima nešto malo novca i da će negdje drugdje morati započeti život ispočetka. U Pokrovsku više ne može ostati: “Želim da rat završi. Trebalo bi početi pregovarati. Na području koje je Rusija zauzela ionako nema više ništa. Sve je uništeno i svi su ljudi pobjegli.”
Moral teško narušen
Reporteri BBC-ja svjedoče teško narušenom moralu većine ljudi sa kojima su razgovarali. To je, navode, danak više od dvije i po godine teškog rata. Veći dio Pokrovska sada je bez struje i vode.
U školi ljudi stoje u redu sa praznim kanisterima i čekaju da ih napune na slavini. Kažu nam da su prije nekoliko dana radile četiri slavine, a sada je dostupna samo jedna. Po ulicama su vidljivi tragovi razaranja, ali grad još nije bombardiran kao druga mjesta oko kojih su se vodile žestoke borbe.
Larisa (69) kupuje vreće krompira na jednom od nekoliko štandova sa hranom koji su još uvijek otvoreni na inače zatvorenoj centralnojj tržnici: “Užasnuta sam. Ne mogu živjeti bez sedativa. Sa svojom malom penzijom ne mogu sebi priuštiti stanarinu negdje drugdje. Vlada bi me mogla odvesti negdje i skloniti me na neko vrijeme. Ali šta nakon toga?”
Javlja se i 77-godišnja Raisa: “Ne možete nigdje bez novca. Tako da samo sjedimo u svojim kućama i nadamo se da će se ovo završiti.”
Larisa smatra da je vrijeme za pregovore s Rusijom, što je kod većine u Ukrajini donedavno bilo nezamislivo. Ali ovdje, blizu ratne linije, mnogi to govore.
“Mnogo naših momaka umire, tome nema kraja”
“Mnogo naših momaka umire, mnogo ih je ranjeno. Oni žrtvuju svoje živote, a tome nema kraja”, kaže Raisa.
S madraca na podu kombija za evakuaciju 80-godišnja Nadja nema nimalo saosjećanja sa ruskim snagama koje napreduju: “Proklet bio ovaj rat! Umrijeću! Zašto Putin želi još zemlje? Zar mu nije dosta? Ubio je toliko ljudi.”
Nadja ne može hodati. Po kući se vukla sama oslanjajući se na pomoć komšija. Tek nekolicina njih je ostala, ali pod stalnom prijetnjom bombardovanja, ona je odlučila da ode iako ne zna kuda će. Ali ima i onih koji još ne napuštaju grad. Među njima su i mještani koji rade na popravku ratom oštećene infrastrukture.
“Živim u jednoj od ulica najbližih prvoj liniji. Oko moje kuće sve je izgorjelo. Moje komšije su poginule nakon što je njihova kuća granatirana. Mislim da nije ispravno napustiti naše ljude. Moramo se boriti dok ne pobijedimo i dok Rusija ne bude kažnjena za svoje zločine”, govori Vitalij dok sa saradnicima pokušava popraviti električnu mrežu.
“Ova teritorija nije vrijedna ljudskih života”
Njegovu odlučnost ne dijeli 20-godišnji Roman, koji popravlja granatom oštećenu kuću: “Ne mislim da je teritoriaj za koju se borimo vrijedna ljudskih života. Mnogi naši vojnici su umrli, mladići koji su mogli imati budućnost, žene i djecu. Ali morali su ići na prvu liniju.”
Jednog jutra u zoru reporteri BBC-ja vozili su se prema liniji izvan grada. Polja osušenih suncokreta nižu se uz cestu. Gotovo i nema zaklona, pa se voze vrlo brzo kako bi se zaštitili od napada ruskih dronova. Čuju se glasne eksplozije dok se približavaju liniji.
Pad Pokrovska otvara Rusima pristup regiji Dnjipro
Na ukrajinskom položaju Vadim puca iz topa iz sovjetske ere. Oružje ispušta zaglušujući zvuk i otpuhuje prašinu i osušeno lišće sa zemlje. Vadim potom trči u podzemni bunker čuvajući se od ruske povratne vatre i čekajući koordinate za sljedeći napad.
“Rusija ima više ljudstva i oružja. I šalje svoje ljude na bojno polje kao da su topovsko meso”, kaže Vadim. Svjestan je da pad Pokrovska otvara pristup regiji Dnjipro, koja je udaljena samo 32 kilometra: “Da, umorni smo i mnogi su umrli i ranjeni, ali moramo se boriti inače će posljedice biti katastrofalne.”