in

“Bosanska nacija” je samrtnički refleks zapadnog imperijalizma

Foto: Wikipedia

Srpski narod u BiH je svoju samostalnost i samobitnost branio vekovima i odbranio ju je od osmanskih sultana, austrijskih careva, Hitlera i Broza. Kristijan Šmit je njihova karikatura, a države koje stoje iza njega dekadentna senka nekadašnjih imperijalnih sila.

Ističe to u intervjuu za “Glas” istoričar Čedomir Antić, komentarišući sve učestalija nastojanja za reviziju istorije na ovim prostorima. Jedna od posljednjih najava koja miriše na to došla je od strane njemačkog diplomate Kristijana Šmita. On je porukom da će se angažovati u vezi sa nastavnim programima istorije u Srpskoj i FBiH podigao na noge srpsku javnost, a Antić mu je poručio da to, zapravo, predstavlja objavu rata i pokušaj zarobljavanja duha. Podvlači da u demokratskom svijetu postoji koncept nacionalnog suvereniteta.

– Svaka država određena pitanja reguliše samostalno, ograničena isključivo svojim ustavom i međunarodnim zakonima. BiH je država u kojoj suverenitet dele tri naroda. Pitanje narodne prosvete ključno je pitanje opstanka jednog naroda. Pravdajući svoj autoritarni, asimilatorski i nasilnički pohod Kristijan Šmit suštinski nastoji da sruši ustav BiH i da asimiluje srpski i hrvatski narod. Pritom, u svetu koji je odavno prihvatio postmodernističku i strukturalističku tezu o tome da istoriju pišemo na osnovu izvora i da istoriografija donosi tumačenja, a ne istine, on nastupa kao neko ko će narodima BiH doneti “istinu” i omogućiti njihovo pomirenje. Ovo što on radi nije, to je posle svega što se dogodilo izvesno, naivno neznanje, već kriminalni umišljaj. Nastojanje da stvori “bosansku naciju” samrtnički je refleks zapadnog imperijalizma. Njegov mnogo inteligentniji, obrazovaniji, autoritativniji i harizmatičniji kolega Šojble je pre godinu jasno rekao da se iza svega (između ostalog – dodajem) nalazi i strah od bosanskih muslimana, čiju državu deo EU ne želi. Oni misle da će stvaranjem bosanske nacije sprečiti islamski radikalizam. Posle su se izvinjavali, ali to je razmišljanje tokom proteklih decenija isplivavalo u javnost širom EU i SAD – navodi Antić.

GLAS: Da li je u istoriji zabilježeno da se različitim narodima nameću isti programi istorije? I zbog čega onda i sama najava toga u BiH?

ANTIĆ: Stvaranje novovekovnih država podrazumevalo je stvaranje jedinstvene, državne prosvete i unifikaciju jezika. U Šmitovoj Nemačkoj – koja je divna, demokratska i u kojoj su svi dobri i pozitivni, a Hitler je jedan izuzetak i individualna patologija – 1901. godine sedam odsto domicilnog stanovništva nije znalo nemački. Danas te zajednice postoje u tragovima. Do unifikacije je došlo tokom dugog razdoblja, grubom silom. Samo, mi nismo Vendi ili Lužički Srbi. Da parafraziram Degola – “od tvrdo kuvanih jaja se ne pravi omlet”. Mi imamo prava koja su međunarodno priznata. Mi smo nacija. Jedinstvena, demokratska i istorijska nacija čiju istoriju je pisao Leopold Ranke, a jezik normirao Vuk Karadžić. Srpski narod ima svoju državu, Republiku Srpsku, koja je deo konsenzualne demokratije BiH. Narod u Srpskoj deo je srpske nacije koja ima svoju maticu Srbiju. Imamo istoriju na ovim prostorima koja seže u vremena kada je Bosna bila samo srpska “zemljica” na prostoru gornjeg toka reke Bosne. Ne razumem zašto misli da može uspeti ono što Hitleru i Musoliniju nije u slučaju Slovenaca, koji u to vreme niti su imali naciju niti državu?

GLAS: Vjerujete li da će Kristijan Šmit zaista povući najavljeni potez? Do čega bi to moglo dovesti u moru nametnih odluka od strane visokih predstavnika koji su znatno promijenili i ustavno, odnosno političko uređenje BiH?

ANTIĆ: Verujem da hoće. Asimilacija srpskog naroda u BiH je u ovim uslovima nemoguća. U Crnoj Gori je ovakva politika privremeno uspela zato što su Srbi bili podeljeni i postojao je dvojni crnogorsko-srpski identitet. Crnogorsko iskustvo pokazuje i da su ova nastojanja tek deo jedne podzemne borbe za koju se mnogi u SAD i EU nadaju da će se, nakon neuspešne kampanje “normalizacije i integracije” koju sprovode visoki predstavnici, završiti proterivanjem Srba iz Srpske. U tom svetlu prvi korak je da pripadnici nacija – za čije su mnoge junake iz prošlosti Milan Lukić i Naser Orić tek dve gej mirovne aktivistkinje – predstave da je neuspeh asimilacije Srba ustvari dokaz da je reč o nepopravljivom, kulturno defektnom narodu koji “negira genocid i opravdava holokaust”. Kolektivna kazna jeste jedino što može da usledi. Opstali smo sve ove godine i vekove, odbranićemo se i tada.

GLAS: Rekli ste da je Napredni klub iz Beograda, koji se bavi pravima Srba u regionu, od 2009. godine do danas izbrojao bar sedam puta da njemački, francuski, američki, britanski političari i predstavnici govore o tome da u BiH treba da živi jedan narod. Da li je najava prekrajanja istorije jedan od načina da to i ostvare?

ANTIĆ: Deo političara SAD i EU pate od manije veličine. U vreme opadanja i dekadencije njihovih država oni su uvereni da mogu da silom sprovode svoje naopake zamisli. Izvoze sopstvene krize, probleme, propale političare… Tužno je da posle više od 130 godina mi iz Beča i Berlina ne čujemo ništa pametnije od Kalajeve politike asimilacije i obespravljivanja srpskog naroda. Onda im “bosanski projekat” nije uspeo, ali ideja je nastavila da živi i danas ih muslimansko-bošnjački nacionalizam podržava u toj potpuno nemogućoj nameri da stvore Bosance. Bosance verovatno neće stvoriti, ali bi u Bosni mogli da ostanu samo Bošnjaci, a to je valjda i prirodno – šta će u Bosni oni koji se ne zovu po toj državi? Angelina Ajnorst je januara ove godine jasno rekla da u naporima za izbornu reformu ostaju posvećeni “Zemlji mira i prosperiteta i jedne jedinstvene teritorije, jedne zemlje i jednog naroda”. Mogu da dodam da nedostaje još samo “jedan vođa”.

GLAS: I prije nekoliko godina ste upozorili da revizija istorije dolazi sa više strana i da pokušaji nisu novost već, kao nacionalni interes, definisan od dijela njemačkih, austrijskih, mađarskih, hrvatskih, pa i bošnjačkih elita… Mogu li tako djelovati i na jednom drugom mjestu ili samo u BiH?

ANTIĆ: Ovde je reč o kolonijalnom delovanju. Ovako rade samo u državama u kojima postoje velike podele i koje od njih zavise ekonomski. Ipak, tumačenja istorije koja nude toliko su ideološka da neće opstati.

GLAS: Da li je i koliko zapravo do sada, generalno, na ovim prostorima politika ta koja je pisala istoriju?

ANTIĆ: Politika uvek na neki način utiče, ali tumačenja istorije zavise od istoričara. Istoričari su školovani da pišu istoriju na osnovu izvora, decentrirano i imajući u vidu kontekst. Istoričari treba da ispituju stereotipe, a ne da služe nekome. Sa ponosom mogu da kažem da je u srpskom slučaju kritička istoriografija trijumfovala još krajem 19. veka i da kod nas postoji pluralizam mišljenja koji je u drugim balkanskim državama neviđen. Naše udžbenike od osamdesetih godina pišu najbolji istoričari i za razliku od susednih država mi preko škole nismo nastavili ratove iz devedesetih godina.

GLAS: Živimo u vremenu u kojem se najviše pominju riječi demokratija i ljudska prava, ali da li Vas ovo doba podsjeća na neko iz prošlosti? Da li napredujemo ili ne?

ANTIĆ: Čovečanstvo napreduje, a zapadna civilizacija – kojoj i mi pripadamo – nalazi se u fazi dekadencije i opadanja. Nije u krizi demokratija već njeno moderno (zapadno tumačenje) do te krize je došlo iz mnogo razloga. Demokratija je, međutim, mnogo starija od njenog oblika koji postoji od kraja 18. veka.

GLAS: Napredni klub, na čijem ste čelu, trebalo bi uskoro da objavi novi izvještaj o političkim pravima srpskog naroda u regionu. Kakve su ocjene i hoće li i ovaj put biti sa crnim koricama?

ANTIĆ: Posle početka otvorenog rata u Ukrajini problemi su samo eskalirali. Bojim se da će najveća kriza nastupiti tek kada bude izvestan kraj ovog rata, kakav god njegov ishod bio. Zato moramo da se pripremamo i budemo vredni, pravedni i jedinstveni.

GLAS: Ima li naznake da će biti prekinut niz tih “crnih korica”?

ANTIĆ: Ove godine ne. A tako će ostati verovatno i sledeće godine.

GLAS: Šta biste, kao istoričar i vrsan poznavalac prilika ne samo u BiH, poručili onima koji žele da pišu istorije koje nemaju dodira sa onim što se stvarno desilo na ovom području devedesetih godina prošlog vijeka?

ANTIĆ: Pitao bih ih: “Kada su vas poslednji put optužili da ste srbofili?” Kecmanovića i mene su zbog tumačenja zločina u Srebrenici više napadali u Beogradu nego u Sarajevu.

Budućnost Srpske
GLAS: Koautor ste knjige “Istorija Republike Srpske”. Ima li Srpska budućnost? I pod kojim uslovima?

ANTIĆ: Za srpski narod Srpska nema alternativu. Bez Srpske on će biti delom asimilovan, a delom proteran. Srpski narod u BiH nema samo probleme u odnosima sa Muslimanima ili SAD i saveznicima. Najveći problem Srpske jeste nesposobnost njene elite i društva da se neprekidno menjaju i modernizuju. Regionalna svest, nepotizam i partijska država onemogućavaju prosvetnu, privrednu i demografsku obnovu. Pad broja stanovnika problem je i drugim narodima BiH i Evrope, ali Srpska je imala i još uvek ima veći motiv da ove probleme rešava.

Reakcije iz Srpske na odluku Ustavnog suda BiH: “Sud odavno instrument samo jedne politike”

Ukrajinski teretni avion poleteo iz Srbije, pao na severu Grčke