U školi popucalih zidova đaci sjede na polomljenim stolicama starim 70 godina. I klupe su iz tog vremena. Kad zahladi, teško je disati: vazduh je zasićen vlagom i dimom. Jer, učionice prokišnjavanju i griju se starinskim pećima na drva i ugalj.
Nisu ovo scene iz nekog starog crno-bijelog filma. Ovo je ambijent u kojem uče osnovci u 21. vijeku, u Bijeljini, drugom najvećem gradu u Republici Srpskoj.
Scene iz banjalučke Gimnazije, najstarije i po mnogima najprestižnije srednje škole u Srpskoj, izazvale su nedavno pravu buru u javnosti.
Gimnazijalci koji, zbog lošeg grijanja nastavu prate u jaknama, popucale cijevi i truli prozori, a naročito nadgornjavanje „nadležnih“, koji nikako da preuzmu odgovornost za katastrofalno stanje u školi u kojoj je maturiralo pola Vlade i pola Akademije nauka RS, razbjesnilo je mnoge Banjalučane.
Isto i u drugim mjestima
Ali, dovoljno je iskoračiti iz Banjaluke, pa shvatiti da i od katastrofalnog ima – gore. Ne samo u zabačenim planinskim selima i siromašnim opštinama, nego i u bogatim varošima.
Bijeljina je najveći grad u RS poslije Banjaluke, sa oko 115.000 stanovnika i godišnjim budžetom od respektabilnih 60 miliona KM. Ipak, većina osnovnih škola na području ovog grada stanuje u oronulim, zapuštenim zdanjima, koja decenijama nisu obnavljana.
Bijeljinsko gradsko područje obuhvata i bogata i pod konac skockana semberska sela. Jedno od takvih sela je Suho Polje. A u Suhom Polju škola u kojoj je, čak i po priznanju Gradske uprave, stanje najgrđe.
Zgrada ove škole izgrađena je 1947. godine, kao dom za ratnu siročad. Nekoliko godina kasnije spavaonice su preuređene u učionice u koje su unesene klupe i stolice. Kako tada, tako i danas. Iste klupe, iste stolice, isti način grijanja.
– Ložimo drva i ugalj u pećima u učionicama. Hodnici i toaleti su hladni, škola prokišnjava na nekoliko mjesta. Teško je raditi u takvim uslovima – kaže Branka Stevanović, direktorka OŠ „Dositej Obradović“ u Suhom Polju.
I dodaje da su zidovi popucali, fasada oronula, a i krov je dotrajao.
Fiskulturna sala
Naprosto, od 1947. u ovo zdanje nije ulagano skoro ništa. Poneka novija klupa ili tabla stigla bi u Suho Polje jedino kad bi neka gradska škola nabavljala novi namještaj, pa bi njima, kao siromašnim rođacima sa sela, davali stvari namijenjene za bacanje.
Ne zna se kome u Suhom Polju grđe: da li djevojčicama i dječacima koji uče u nedostojnim uslovima, njihovim nastavnicima, ili vrijednim čistačicama, koje trče od učionice do učionice da nalože vatru i upinju se da očiste trule podove i upristoje malu memljivu prostoriju, koja đacima služi umjesto sale za fizičko.
Pravu salu, naravno, nemaju, kao ni većina drugih škola u Semberiji.
– Mnogo bi nam sala značila, ne samo za školu, nego i za cijelo selo – kaže direktorka Stevanović.
OŠ „Dositej Obradović“ pohađa 128 đaka u Suhom Polju i još 10 njihovih drugara u područnoj školi u selu Srednji Zagoni. I u Zagonima je krov truo, stolarija u stanju raspada, a peć na ćumur jedino grijno telo.
Loženje vatre u učionicama je dio nastavnog procesa u čak 12 škola na području Bijeljine, koja ima ukupno 12 centralnih i 33 područne osnovne škole.
Potvrdio je to i izvještaj, koji je u decembru prošle godine sačinila komisija, osnovana na inicijativu Aktiva direktora osnovnih škola u Bijeljini.
Predsjednik ovog aktiva, Predrag Račanović, kaže da su „natjerali“ predstavnike gradske vlasti da, prvi put nakon mnogo godina, bar obiđu sve škole i na licu mjesta se uvjere u kakvim uslovima uči 8.176 osnovaca.
– Problema je mnogo, a koliko će novaca biti potrebno da se riješe bar oni najpreči tek treba da se procijeni. Naravno, novac je uvijek problem, ali za početak valja odrediti prioritete i planirati sredstva – kaže Račanović.
Čija su briga
Na pitanje ko će obezbijediti ta „sredstva“, bar za prioritete, Račanović ne daje jasan odgovor.
– Trebalo bi da je glavna adresa Grad Bijeljina, jer po Zakonu o uređenju prostora i građenju, svaki je vlasnik dužan da brine o svojoj imovini, a zgrade osnovnih škola su u vlasništvu grada – kaže Račanović.
I Ministarstvo prosvjete RS, dodaje sagovornik Srpskainfo, ima obavezu da ulaže u škole i planira novac za njihovu obnovu, ali taj se novac ulaže po prioritetima na republičkom nivou.
– Logično je da će ministarstvu biti preče da budžetska sredstva za ovu namjenu usmjeri u neku siromašnu opštinu – kaže Račanović.
Dodaje da Semberci nisu sirotinja, pa nije u redu da škole u ovom kraju zavise od milostinje humanitarnih fondacija. Jer, i ono što je urađeno u bijeljinskim školama urađeno je uglavnom novcem iz donacija.
Fondacija
Tako je Fondacija princeze Katarine Karađorđević donirala 26.000 evra za obnovu područne škole u selu Brodac, najstarije osnovne škole u Bijeljini.
Školska zgrada u Brocu je izgrađena neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Tek 2020. ova školica je dobila izolaciju, zahvaljujući toj donaciji.
Ista fondacija je, navodi Račanović, pomogla i školama u Pučilima i u Popovima.
– U Popovima bi i danas ložili vatru u pećima, kao u mnogim drugim bijeljinskim školama, da nije bilo te donacije – navodi Račanović, dodajući da je zahvalan donatorima, ali da bi bilo mnogo bolje da o školama brinu oni kojima je to posao.
Račanović ističe da je stanje loše i u područnoj školi u Amajlijama, kao i u nekim drugim selima, koja su od centra Bijeljine udaljena svega tri, četiri kilometra, pa funkcionišu praktično kao da su dio grada.
Odakle prvo početi?
Sela Piperci i Banjica ne mogu se smatrati baš gradskim kvartovima, ali problemi s kojim se bore škole u ovim mjestima ne služe na čast imućnim Sembercima.
U ovim školama, prema nalazu komisije, nisu ispunjeni ni osnovni sanitarni standardi. Područne škole u Pipercima i Banjici imaju – vanjske toalete. I naravno, famozne peći na ćumur.
U preporukama komisije se navodi da je ovim školama potrebna demit fasada i nova stolarija, ali vanjski toalet nije naveden kao problem koji treba hitno riješiti.
Problema ima i u gradskim školama, koje doduše nisu zapuštene kao one u selima, ali i u centru Bijeljine ima vlažnih i hladnih učionica.
U OŠ „Jovan Dučić“, u Ulici Srpske vojske, koju pohađa 552 đaka, prije osam godina je promijenjena vanjska stolarija, sanirani toaleti, te izgletovani i okrečeni zidovi.
Vlaga probija kroz zidove
Ali uprkos tome što su, kako se navodi u izvještaju komisije, „uložena znatna sredstva“, đaci se i dalje smrzavaju i zlopate sa vlažnim zidovima i plafonima u nekim učionicama.
Kako tvrde u rukovodstvu škole, od 33 radijatora, njih 20 ne radi, a i ostali su u lošem stanju. A krov je u – još lošijem stanju.
– Vlaga probija kroz zidove u nekoliko učionica i u zbornici. Direkcija za razvoj grada je procijenila da je za obnovu krova na zgradi naše centralne škole potrebno 180.000 KM. I na toj procjeni je sve stalo – kaže Panto Pantić, zamjenik direktora ove škole, koja u centralnoj i područnim odjeljenjima ima ukupno 1.022 učenika.
Pantić naglašava da i đaci u područnim školama imaju pravo na obrazovanje u dostojanstvenim uslovima, ali da je to pravo često zanemareno.
U područnom odelenju ove škole u selu Pučila na nivou je jedino entuzijazam zaposlenih i učenika. Sve ostalo je – upitno.
Podovi
I u izvještaju komisije za skeniranje stanja u bijeljinski školama se navodi da školica u Pučilama, koju pohađa 25 đaka, ima ozbiljnih problema sa stolarijom i „istrošenom“ fasadom, te da u ovoj školi godinama nije bilo „ozbiljnijih ulaganja“.
Najpreče je, zaključuje komisija, da se zamijene podovi u učionicama.
Pantić, međutim, ističe da novi podovi ne bi bili dovoljni, pokazujući vlažne zidove prastare školske zgrade i nevjerovatno zapušteno školsko dvorište u ovom, inače uređenom, semberskom selu.
– Nema nijedne klupice da bi đaci mogli sjesti. Travnatu površinu koja je služila kao igralište neki su pametnjakovići posuli lomljenim kamenom, pa strahujemo da će se neko dijete povrijediti – kaže Pantić.
I dodaje da mnogi roditelji ne žele da im se djeca školuju u tako mizernim uslovima, pa ih voze u susjedno selo, ili u grad da tamo pohađaju nastavu. A kad selo ostane bez škole, zna se…
Uspomena iz Drugog svjetskog rata
U školici u Pučilima je prije nekoliko godina, zahvaljujući donacijama, promijenjen prastari brodski pod u jednoj prostoriji, kako bi, sredstvima Fondacije Katarine Karađorđević, bila obnovljena školska biblioteka.
Kada su radnici uklanjali stare daske, na jednoj od njih su našli potpis dvojice njemačkih ratnih zarobljenika, koji su u septembru 1947. postavljali ovaj pod.
Budući akademici
Stojanka Đokić, profesorka srpskog jezika u OŠ “Dositej Obradović”, kaže da je školi u Suhom Polju najveći problem grijanje, ali da su neophodne i nove klupe, ormari, table i sve što imaju i druge škole.
– Naša je škola jednako bitna, kao i svaka druga osnovna škola. I naši đaci zaslužuju dostojanstvene uslove za učenje. Zašto su naša djeca tako zanemarena? Možda baš u ovim trošnim klupama sjede budući pisci, naučnici akademici – kaže ona.