Dugogodišnji san mještana sela Donja Tramošnja da dobiju svoju crkvu polagano se pretvara u javu, jer su radovi na izgradnji tog vjerskog objekta u poodmakloj fazi.
Ovo živopisno selo, udaljeno petnaestak kilometara od Sanskog Mosta, ušuškano je u brdovitom šumskom pejzažu, a do njega vodi uski makadamski put.
Selo se nalazi na području Federacije BiH, dok je susjedna Gornja Tramošnja u Republici Srpskoj, tako da dva sela razdvaja nevidljiva međuentitetska linija.
U periodu prije rata mještani Donje Tramošnje za svoje vjerske potrebe koristili su pravoslavnu crkvu u komšijskom selu, a prije nekoliko godina došli su na ideju da sagrade vlastitu crkvu. Ona se gradi u tzv. ruskom stilu, s prepoznatljivim kupolama, a mještani ponosno kažu kako će to biti jedan od najljepših pravoslavnih hramova na ovim prostorima.
Iako se u poslijeratnom periodu u selo vratio veoma mali broj povratnika, mnogo je onih koji danas žive i rade na svim stranama svijeta, ali rodni kraj ne zaboravljaju.
Upravo su oni najveći donatori, a jedan od takvih je i Mile Jovišić, koji decenijama živi i radi u Austriji, a za izgradnju crkve osigurao je najveći dio sredstava.
“Rodno selo zaborava nema. Ovdje sam se rodio, napravio prve korake u životu, proveo nezaboravno djetinjstvo i mladost. Želja nam je uvijek bila da imamo crkvu, a iz našeg sela ima još finansijski jakih ljudi koji su podržali ovu ideju”, kaže Jovišić.
Dodaje kako je idejni nacrt i izvedbeni projekat objekta izradio arhitekta iz Ukrajine, a zanimljivo je da su za izgradnju crkve angažirali firmu i majstore Bošnjake iz susjednog sela Kijeva.
Jedan od najstarijih žitelja sela Tomislav Borenović kaže kako je bio red da poslove izgradnje ponude najbližim komšijama.
“Inicijativa za gradnju crkve potekla je od naših entuzijasta, a temelji se na postojanju jedne bogomolje u davnoj prošlosti i mi smo željeli da oživimo uspomenu na ta drevna vremena. Ljudi se danas okreću vjeri, a graditelji su Bošnjaci i to govori da smo mi raščistili s nekim ružnim stvarima iz prošlosti. Mi smo možda mogli odabrati nekog našeg, tako da kažem, ali red je da se prvo ponudi komšija”, kaže Borenović.
Paroh tominske parohije, kojoj pripada Donja Tramošnja, Neven Marinković kaže kako crkva ima veliki značaj, jer je ona mjesto okupljanja i druženja vjernika.
“Ona je podstrekač za povratak, da se svi ovdje okupljamo, jer prostor gdje ne postoji bogomolja, gdje se ne čuje zvuk zvona, osuđen je na propast. Mi ne želimo da propadnemo, već želimo da ova crkva bude naš zalog za bolju budućnost”, kaže Marinković.
Poput mnogih drugih sela, i Donja Tramošnja je poharana ratnim vihorom, pa se od šezdesetak domaćinstava, koliko je nekada postojalo, vratilo tek tridesetak povratnika. Najveći problem mještana je stara i dotrajala infrastruktura, kao i nemogućnost zaposlenja, pa se većina povratnika bavi poljoprivredom i stočarstvom.
Najveći broj bivših mještana danas živi i radi širom svijeta, ali rodni kraj ne zaboravljaju, a o tome svjedoči i izgradnja crkve koja će nositi ime po širiteljima vjere i prosvjetiteljstva Ćirilu i Metodiju.
