Kađenje je hrišćanski ritualni običaj čišćenja prostorija od duhova i svega što je nečisto i nečastivo, kao i negativne energije koja može da se nakupi u prostoru iz različitih razloga.

Još od davnina, za kađenje se koriste tamjan i briket, a ranije je to bila smirna. Smirnu je za kađenje koristio sam Isus Hrist, a prema predanju, dobio ju je u pećini po rođenju, zajedno sa zlatnicima. Naime, briket i tamjan simbolizuju ljubav prema vjeri i toplotu duše domaćina, dok miris tamjana simbolizuje blagodat Svetog Duha.

Kađenje tamjanom naziva se bijeli dim, i služi uklanjanju sila koje nisu poželjne u jednom hrišćanskom domu. Ime bijeli dim nastalo je kao suprotnost crnom dimu, u koji spadaju paljenje različitih stvari u magijske svrhe, kao i dim cigareta.

Pravoslavni hrišćani vjeruju da kađenje tjera sve negativno, pa je prisutno pri svakom crkvenom obredu, poput liturgija, jutarnjih i večernjih molitvi, kao i tokom obavljanja svih svetih tajni, od krštenja i vjenčanja do jeleosvećenja (molitve i pomazivanje bolesnih osvećenim uljem).

Prema vjerovanjima mnogih učenja, ne samo crkvenih, tamjan donosi dobro zdravlje svim ukućanima, pa se kađenje doma preporučuje i iz ovog razloga.

Prihvatanje kađenja i tamjana od strane hrišćanske crkve nije prosto preuzimanje elemenata iz neznabožačkog kulta, već uvođenje nečega što ima osnova u Svetom Pismu.

Tako u knjizi proroka Malahije piše da će se u Mesijanska vremena od istoka do zalaska sunca prinositi Bogu žrtva čista i kandilo. Pod “čistom žrtvom” još najraniji hrišćanski pisci, poput Svetog mučenika Justina razumjeli su sveto pričešće, a pod kađenjem upotrebu tamjana. Prema ovom mjestu Starog Zaveta, sasvim je bilo blisko hrišćanima da pri pričešću upotrebljavaju tamjan.

U Novom Zavetu, u Otkrovenju Jovanovom više puta se govori o tamjanu kao žrtvi istinitom Bogu (Otkr. 5,8; 8 – 5), kao što se i u hramu Solomonovom kad prinosio Jahve-u (Lk. 1,49). Treće apostolsko pravilo govori o tamjanu i jeleju, koje je jedino dozvoljeno donositi kao dar u hrišćanski hram.

Kada kađenje obavlja sveštenik, u crkvi ili domu svojih parohijana, on kadi ikone i druge crkvene relikvije, kao i prisutne osobe, dok ukućane koji sticajem okolnosti nisu tu spominje u molitvi. Kađenjem ljudi primaju se njihove molitve Gospodu i daje im se osvećenje.

Kada je u pitanju stav crkve, tamjan označava podizanje uma i srca vjernika ka nebu tokom molitvi.

Kađenje može, pored sveštenika, da obavi i sam domaćin kuće, isto kao što se i sam moli Bogu i pali svijeće, a to se obično praktikuje na dan krsne slave ili zajedničke molitve uoči nedjelje i velikih praznika. Neki to čine svakoga dana, i to nije neispravno niti štetno.

Kuću bi trebalo da okadi sveštenik nakon građenja, sređivanja, krečenja i bilo kakvih većih promjena.

Potrebno je da u prostoriji u kojoj se nalaze ikone pripremite svijeću, kadionicu, tamjan, činiju sa vodom i bosiljak. Uz to, trebalo bi da spremite i jednu posudu sa malo brašna, čašu ulja i četiri male svijeće, koje će se kasnije zalijepiti na zidove stana. Sveštenik će očitati molitve i malo pomazati zidove osvećenim uljem. U molitvama pri kađenju, čitaju se molitve za napredak doma, zdravlje i sreću ukućana, posebno djece, za slogu, ljubav i međusobno razumijevanje onih koji žive u kući.

Kandilo bi trebalo da stoji ispred ikone, obavezno se pali na svaki praznik i nedjeljom, ali može i da gori bez prestanka.

Kandilo i plamen simbolizuju svjetlost Hristove nauke i svjetlost života svetitelja ispred čije ikone se kandilo pali. Ono istovremeno podsjeća svoje ukućane da žive svijetlim i čistim životom.

Share.
close
Exit mobile version