Mutna Bakirova inicijativa BiH opet uvodi u kaos – i Dodika vraća u prvi plan!

0
107

SARAJEVO – Zahtjev za revizijom presude za genocid velika je predstava! Erdogan govori o FBiH kao dijelu svog osmanlijskog koncepta, a Izetbegović ga naziva bratom. Putinov ideolog Dugin piše o početku srpskog carskog proljeća – u RS-u, na Kosovu, u dijelovima Makedonije i Crnoj Gori. Lokalni lideri pod patronatom svojih pokrovitelja iznova miješaju karte na Balkanu…

Pojam hibridnog rata sve je življi i življi na području Bosne i Hercegovine. Prošloga tjedna bošnjačke vlasti predvođene Bakirom Izetebegovićem odnijele su Međunarodnom sudu pravde (ICJ-u) nekoliko svezaka dokumenata za koje tvrde da su dokazi kojima bi se pred tim sudom mogla pokrenut revizija pravomoćne presude u postupku BiH protiv Srbije za genocid.

ICJ je 2007. presudio po tužbi BiH protiv SR Jugoslavije (Srbija je preuzela pravno sljedništvo te jugoslavenske zajednice) na način da je utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, da je Srbija odgovorna što ga nije spriječila i kaznila počinitelje, ali da ne postoje dokazi koji bi potkrijepili da je Srbija taj genocid planirala i provela. Navodi iz tužbe BiH prema kojima je Srbija počinila genocid na cijelom teritoriju BiH – odbačeni su kao neutemeljeni.

Tužba protiv Srbije za genocid podnesena je prije Daytona – i očito je da srpski predstavnici u BiH nisu smatrali da trebaju intervenirati kako bi tužbu zaustavili. Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, a nakon njih i drugi srpski predstavnici, imali su svoju logiku. Gledajući očima tog vremena – očito je da su htjeli stvoriti napetu atmosferu i što dulje vrijeme egzistiranja tužbe kako bi srbijansku politiku i Miloševića koji se pred Dayton i nakon njega već lagano počeo odmicati (da nije bilo Amerikanaca zamalo bi ispao i mirotvorac, op.a.) – držali kao svojevrsnog taoca, i prisiljavali Srbiju da joj u središtu pozornosti budu sva pitanja koja se tiču Republike Srpske.

Ne stoje Dodikove tvrdnje da je tužba bila nelegalna

Zato današnje tvrdnje Milorada Dodika da je prva tužba bila nelegalna – ne stoje. Tužba, doduše ne Bog zna kako pripremljena i temeljena na izvješćima međunarodnih NGO-a, je bila legalna i provedena je u leganoj proceduri. ICJ – glavno pravosudno tijelo UN-a, pravni sljednik nekadašnjeg Svjetskog suda, ne bi proglasio nadležnost za suđenje po nelegalnoj tužbi. Srebrenica je neizbježno morala dobiti sudski pečat genocida. Jer je i svakom laiku jasno da je više od 10 tisuća ubijenih muškaraca u toj enklavi – genocid. Počinjen u cilju da muslimana kao etničke zajednice nestane iz tog koridora koji nije zanimao nikoga, najmanje Aliju Izetbegovića. Jedino je zanimao Slobodana Miloševića, jer je bio spojnica Srbije i Republike Srpske. Ali za to utvrditi na način koji traži Konvencija o sprječavanju i kažnjavaju genocida – nije bilo dovoljno dokaza. Utvrđeno je da je Srbija prekršila dvije rezolucije UN-a i na temelju toga je proglašena odgovornom što nije spriječila pokolj i kaznila počinitelje, ali ne i krivom.

Danas,10 godina od presude te 24 godine od podnošenja tužbe, stvari stoje posve drukčije. Da bi inicijativa Bakira Izetbegovića i bošnjačkog vodstva pred ICJ-om dobila legalitet potrebno je suglasje tročlanog Predsjedništva BiH, koje u ovom slučaju predstavlja državu. ICJ ne sudi pojedincima ili grupama ili skupinama, već isključivo u sporovima među državama. Zanimljivi su istupi veleposlanika Jonathana Moorea, šefa misije OESS-a u BiH, u kojima tvrdi da nema novih dokaza i da BiH ne treba inicirati reviziju pred ICJ-om. Zna li možda veleposlanik Moore – nešto više?

Srbija stvar riješila – dogovorom Svilanovića i Carle del Ponte

Naime, neosporno ja da za dokazati genocid prema visokim standardima ICJ-a treba dokazati efektivnu vezu između vodstva tužene države i neposrednih počinitelja pod njezinim zapovjedništvom na terenu i teritoriju druge države. Tako nešto dokazati je vrlo teško, a u slučaju BiH protiv Srbije – kao uostalom i u predmetu kojeg je pred istim sudom vodila Hrvatska protiv Srbije, nedostaju ključni dokazi – tzv. Miloševićevi transkripti odnosno zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane iz vremena velikosrpske agresije. Te transkripte Srbija je nakon dugo nazetanja sa sudom za bivšu Jugoslaviju tom sudu dostavila za potrebe suđenja Slobodanu Miloševiću, ali na način da ih je gotovo posve zacrnila tako da je dokument izgledao kao svojevrsna ironična pljuska Tribunalu. Pritom su se srpske vlasti posve zakonito pozvale na članak haaškog pravilnika koji ne dopušta proboj u pitanja nacionalne sigurnosti država, a kontrolu Sudskog vijeća su izbjegle diplomatskim lobiranjem, točnije izravnim dogovorom Carle del Ponte i Gorana Svilanovića, u to vrijeme srbijanskog ministra vanjskih poslova. Tako da taj ključni dokaz koji bi mogao sudski potvrditi ono što svi po spoznaji i zdravoj logici znamo – BiH neće dobiti nikada.

Analitičari i pojedini novinari tvrde da su u novom dokaznom materijalu dnevnici Ratka Mladića koji dokazuju vezu Miloševića i njegovog političkog, tajnopolicijskog i vojnog vrha s genocidom u BiH. Mladićeve dnevnike su srpski istražitelji uredno predali sudu za bivšu Jugoslaviju. Neko vrijeme su bili i javno dostupni i iz njih je razvidno da su i on i Vojska bosanskih Srba i MUP bili na platnom popisu Beograda I da im je financirana sva infrastruktura potrebna za rat u BiH. Ali to još uvijek ne dokazuje sustavno planiranje genocida, kao i efektivnu kontrolu te zapovijed da se genocid izvrši.

Je li Podgorica preko Radončića pomogla Sarajevu?

U smislu prikupljanja novih dokaza sve se više spominje Crna Gora, koja je posve zaštićena od procesa revizije, jer je Srbija službeno preuzela pravno sljedništvo Savezne Republike Jugoslavije. Je li Crna Gora pomogla Bošnjacima – i to putem arhiva Vojske Jugoslavije i Službe državne bezbednosti (SDB-a) zajedničke srpsko-crnogorske federacije, a koji se nalaze u Podgorici? I da su pritom korištene prijateljske veze s Đukanovićem predsjednika Saveza za bolju budućnost BiH (SBB-a) Fahrudina Radončića. Sumnjam da bi Srbija ključne dokaze ikad pohranjivala u arhivu u Podgorici. Fahrudin Radončić, bivši ministar sigurnosti, tajkun, vlasnik Dnevnog avaza, nekad je bio dopisnik iz Podgorice. U BiH je optužen za povezanost s kriminalnom skupinom Nasera Keljmendija, koji je na američkoj “crnoj listi”. Zbog čega bi Fahrudin Radončić kroz špekulacije ozbiljnih krugova da je on Izetbegoviću nabavio neke dokaze iz Crne Gore odjednom postao jedan od važnijih sudionika priče o reviziji presude za genocid? Da bi ekskulpirao sebe i napravio “deal” s Izetbegovićem.”Deal” je možda najvjerodostojniji ulični izraz kojim se može opisati velika prašina koja se bez ikakvog opipljivog razloga digla u BiH oko vijesti o inicijativi za revizijom koja je grunula kao grom iz vedra neba.

Novi “potres” u BiH dio je sve jačeg hibridnog rata na Balkanu

I koja i više nego očito predstavlja još jedan potres u novom poretku i novim odnosima koji se prelamaju na Balkanu, u hibridnom ratu, posebno u Bosni i Hercegovini čiji lideri su duboko interesno povezani pod patronatom svojih pokrovitelja. Ne zaboravimo da Putinov ideolog Aleksandar Dugin naveliko piše o početku srpskog carskog proljeća – koje prema njemu osim Republike Srpske i Kosova obuhvaća dijelove Makedonije i Crne Gore, te da odnedavni Putinov saveznik Erdogan, koji već 15 godina upravlja procesima u Federaciji, otvoreno govori o tom dijelu BiH kao dijelu svog osmanlijskog koncepta, a Bakir Izetbegović ga naziva bratom. I sve što se događa u zadnje vrijeme u BiH, ali i u Makedoniji i Crnoj Gori – potvrđuje i Duginove/Putinove i Erdoganove aspiracije.

U slučaju Izetbegovićeve inicijative za revizijom presude za genocid – koja je očito još jedan politički instrument stvaranja kaosa, Srbija – što je zanimljivo – reagira prilično mirno.Vučić se poziva na potencijalnu opasnost ponovne destabilizacije Balkana. A u žarište zbivanja se vraća Milorad Dodik, svojim prilično egzaltiranim reakcijama se protivi reviziji, čak i prijeti blokadom institucija BiH. Što mu je vjerojatno i cilj.

Dodiku stvar sjela kao “kec na desetku”, Hrvati na vjetrometini

Dodik je pred optužnicom za protuustavno obilježavanje 9. siječnja kao državnog praznika Republike Srpske. Ozbiljno ga se sumnjiči za slučajeve Pavlović banke i Bobar banke, te za aferu uzimanja kilograma ruskog zlata u Moskvi koje je namijenio svom unuku. I nema osobe kojoj je više u interesu blokada BiH institucija, a za što ima mehanizam, doli Dodiku. A Izetbegović je toga svjestan. Stoga se postavlja i logično pitanje je li ova mutna inicijativa, bez mnogo jasnih činjenica oko revizije presude za genocid protiv Srbije, samo još jedan žestoki udar u kojem će najkraćih rukava ostati Hrvati. Je li ova vijest samo nastavak udara započetog selektivnim uhićenjima, kao onog u Orašju kad su za ratne zločine uhićeni samo Hrvati, ne i Bošnjaci, od kojih su general Matuzović i još najmanje dvojica bez ikakvog krimena? Je li ovo dio velikog scenarija pred nove optužnice za generala Glasnovića i eventualno Krstičevića, od kojeg Republika Srpska ne odustaje, u godini pravomoćne presude za udruženi zločinački pothvat u Herceg-Bosni pod vodstvom Tuđmana i Šuška nakon koje, ako se potvrdi, na aktivaciju čeka još oko 1800 optužnica protiv Hrvata u Tužiteljstvu BiH? Najveće etničko čišćenje Hrvata u BiH dogodilo se u poslijedaytonskoj Bosni i Hercegovini. Njihov nestanak odnosno smanjenje broja na minimum je jedan od ciljeva ruskih i turskih interesa na Balkanu – što vide već i slijepi. Time se destabilizira i Hrvatska – jedina NATO i EU članica u susjedstvu, i još uvijek kakav takav američki partner u regiji. Pojedini mediji su objavljivali odnosno najavljivali moguće američke obavještajne dokumente u novim fantomskim dokazima za reviziju. Te tvrdnje se mogu okačiti mačku o rep. Poznato je, naime, na koji način – osobito u smislu sigurnosne prijetnje – Amerikanci percipiraju “lakirane” bošnjačke političke predstavnike. Zato će biti vrlo zanimljivo vidjeti što će u svom odgovoru Međunarodnom sudu pravde napisati Dragan Čović, predstavnik Hrvata u tročlanom Predsjedništvu, koji zasad inzistira na jednom glasu kojeg bi sva tri člana Predsjedništva dogovorili. Čovića malo toga povezuje s Hrvatima koje predstavlja, a puno toga s Miloradom Dodikom. Dodik i Čović su zajednički zahtijevali da u Ustavnom sudu BiH ne bude stranaca, znajući da bi se to ostvarilo da se mora mijenjati Ustav, a on se ne može promijeniti bez suglasnosti Bošnjaka, koji su se od tog zahtjeva ogradili. Oni žele Ustavni sud pretvoriti u Dom naroda i na taj način odgoditi uspostavljanje kakve takve pravne države u Bosni i Hercegovini. To im jamči da neće odgovarati za ono što su do sada činili, a zbog čega se završava u zatvoru.

Čović zasad zastupa „načelne stavove Beograda“

Zbog toga se Dodik ne mora brinuti ni zbog Bobar banke, ni zbog Pavlović banke, niti zbog Boske, niti zbog autoputa, a Čović se ne mora bojati da će ponovno biti otvoreni slučajevi koji se tiču Eroneta i Sokola. Njihova priča o tome kako izmjenama u sastavu Ustavnog suda žele Srbe i Hrvate dovesti u ravnopravnu poziciju i spriječiti majorizacija je priča za malu djecu. Istodobno Čović, koji je znao da se spremaju uhićenja u Orašju i to utajio Plenkoviću, ne mari za i više nego očitu suradnju Dodika i Izetbegovića na masovnim kaznenim progonima Hrvata.

Ova politička akrobatika s inicijativom za revizijom presude za genocid, a da pritom nitko osim Izetbegovića, i eventualno Radončića, ne zna o čemu je točno riječ, Hrvate dovodi u još jedan šah-mat. Za očekivati je da HDZ BiH i Hrvati neće opstruirati inicijativu, jer bi se to tumačilo da hrvatski narod – još uvijek pod utegom udruženog zločina za Herceg-Bosnu pred Haaškim sudom za bivšu Jugoslaviju – ulazi u proces osporavanja zločina. Osim toga, s druge strane prva tužba BiH protiv Srbije za genocid je obuhvaćala i Hrvate ubijene na području Bosanske krajine. Dok vlasti u Zagrebu još uvijek šute – Dragan Čović je izabrao za sebe najkomotniju poziciju. De facto zasad zastupa načelne stavove Beograda o destabilizaciji Balkana, potrebi jednoglasne odluke i “šamarima” iz Haaga.

Autor: Viktor Kodrič