Kako ljudima ogaditi prošlost da bi se pronašao krivac za zlo danas?

0
134

Generacija koja se ne sjeća Jugoslavije već je odrasla.

O tome zna ono što je moguće (ne) znati u ovom društvu i državi danas. Nekad ponešto pod utjecajem familije, životne sredine, medija, škole, džamije, crkve i ulice. Važne su i prilike privilegiranima da se poviri makar nakratko negdje van i vidi da svijet može biti drukčiji.Šta se mimo toga ovdje može znati? Sve više ono što nameću razne sile i siledžije, vladari uma koji farbaju prošlost i budućnost.
Piše: Zlatko Dizdarević

Stariji ljudi misle o prošlosti onako kako je se sjećaju, često i sasvim različito, ali temeljem vlastitih iskustava. Ni tu nema više mnogo prostora za popravke. Ko je šta smislio, smislio je.

Vidljiva je poplava novih slikara minulih vremena. Odmah iza rata dok se još obećavala neupitna bolja budućnost, prošlost nije bila velika tema. Kada je prepoznata prevara, prisjećanje na “onda” vraćalo se kao lijepa uspomena. Tada su krenuli i moleri prošlosti kroz politiku, medije, hutbe i mise: Jugoslavija tamnica naroda, od “neuspjelog eksperimenta” do “zločinačke organizacije”, “groblje svekolikih sloboda, demokracije i humanizma”. Zanimljivo i za one koji ne znaju, i za pravovjernost onima što su se hitro prilagodili novim komitetima. No, bitka još nije dobivena. Eno zabludjelih ovčica na Igmanu, hej, dvadeset hiljada duhova tragom Prve proleterske!

Nema više mnogo iznenađenja pred poplavom kurentnih istupa ili tekstova o tome “u čemu je Tito podbacio”, o ekonomiji koja je propala jer su velika javna poduzeća zbog samoupravljanja razbijana na mala (deplasirano je podsjećati na potpuno suprotne priče o Energoinvestom, Famosom, Unisom, Pretisom, TAS-om, Šipadom, UPI-jem, Hidrogradnjom, Hepokom u BiH…), o sistemu koji je “Tito doveo do sukoba, konfuzije i neučinkovitosti…” Silni je napor da se ljudima ogadi prošlost kako bi se tri decenije kasnije pronašao, eto temeljni krivac za zlo danas. Sreća je što se tragom groteskne realnosti ovdje i pokoji vic izmisli: Evo od jezera prave pustinje ne bi li nam se još “braće” doselilo, pa nek’ se, hvala Bogu, osjećaju k’o kod kuće…

Normalna je muka u onih koji su bili, kako veli Duško Radović, niko i ništa a sada su niko i nešto. Nostalgija je sjećanje na lijepo. Ovi što su zgroženi nad uspomenom na Jugoslaviju nisu nostalgičari jer u dobru njima nije bilo lijepo. Oni hoće da novi svijet ne zna ko su bili onda, da bi svoje ništa mogli da prodaju dalje. Novu generaciju već su odgojili. Kod je – opasno je znati, važno je prisloniti se. Vlastita pamet je naporna. I košta. A niti će izboreno pravo na laž promijeniti lažljivce i neznalice, niti će “nove istine” promijeniti one koji su bili i ostali sposobni da se sjećaju, jer imaju čega.

Sve mi je ovo palo na pamet nakon novih slučajeva budalesanja unaokolo na temu “mračne” prošlosti. Onda sam dobio s nekoliko adresa pričicu što me nasmijala i, priznajem, razgalila. Autor joj je Feđa Isović, scenograf, glumac, Sarajlija iz Trebinja kako voli da kaže za sebe. Poslao sam je i ja dalje mailom, ne volim Facebook. Odličan Feđa. Kao, priča o Jugi nekim prijateljicama iz Švedske. Pa veli kako smo sretni, nismo prokleti kao Švedska pa da nas niko nije porobio stotinama godina… Sin mu rođen u Bosni i Hercegovini, on u Titovoj Jugoslaviji, otac u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, deda u Austro-Ugarskoj, pradeda u otomanskoj Turskoj… Kao rođeni Jugoslaven, kaže, naravno gaji nostalgiju ka toj zemlji: “Od Vardara, pa do Triglava…”

I dalje, sve kao šega, a golema istina.

U septembru 2009. godine – priča Šveđankama Feđa – Gaddafi se obratio skupštini Ujedinjenih naroda. “Nijedna zemlja nije bila miroljubiva kao Jugoslavija. Tito je Jugoslaviju izgradio ciglu po ciglu, a onda ste je srušili svojim imperijalističkim i ličnim interesima!” I kaže: “Mislim da je drug Gaddafi ovdje pomalo zapostavio naš balkanski talent da sami urušimo sve što valja u našim životima, ali kada govori o imperijalističkim interesima, onda mu treba vjerovati, jer ma kolika da je bio budala, ne treba sumnjati u njegovu upućenost u međunarodno mešetarenje.”

Za razliku od onih oda o propasti svega u Jugoslaviji, veli Feđa, dok danas jedni rasprodaju zemlju Rusima, drugi Arapima, ja se sjetim podatka da je Jugoslavija bila četvrta zemlja u svijetu u kojoj je 1969. godine, samo desetak mjeseci nakon njujorške premijere, izveden rokenrol mjuzikl Kosa. U Rusiji to tada, naravno, nije bilo ni zamislivo, a u arapskom svijetu nije ni danas. Svaka selendra u toj Jugoslaviji imala je dvije stvari: dom kulture i seosku zadrugu. Gdje ima zadruga – ima i traktor. Gdje ima dom kulture – ima i klavir… Radnici su dobivali stanove, a umjetnici ateljee. Divota. Koliko su ateljea ove novonastale države dodijelile umjetnicima od raspada Jugoslavije naovamo? Slovima – nijedan.

Svašta je u svojoj priči ispričao Feđa onoj Ingrid i Brigiti. Kaže mi ovih dana moja raja koja je to čitala da je nostalgično. A priča o policiji, dramatično realna. Feđa se tu “s mrziteljima Jugoslavije morao složiti: Bila je to policijska država. Policajac je bio strah i trepet. Kad naiđe ulicom, i da te ništa ne pita, ti odma’ zauzmeš stav mirno, izvadiš ličnu kartu i pružiš mu je. Da, da, da, bila je to policijska država. Danas, međutim, imamo kriminalnu državu. Prije smo se plašili policije, danas strepimo od kriminalaca. Prije smo bez straha mogli spavati u parkovima, danas ugrađujemo sigurnosna vrata… Danas, malo-malo pa pročitamo neko je negdje prebio policajca. Može li iko zamisliti da u onoj Jugoslaviji bude pretučen policajac? Bio si uhapšen i modar ako ga samo mrsko pogledaš.”

U šaljivoj priči Šveđankama, a nimalo šaljivo, prisjećanje i na “jedinstven slučaj u svijetu da jedna zemlja zabilježi neprekidnu četrdesetogodišnju stopu godišnjeg rasta društvenog proizvoda. Četrdeset godina rasta! Nikada nijednoj zemlji u historiji ekonomije to nije pošlo za rukom. Taj rast je u tih četrdeset godina prosječno iznosio 6,8 posto, a u periodu od 1955. do 1965. dostigao je nevjerovatnih 9,8 posto. I danas su to apsolutni svjetski rekordi. I onda mi dođu Bakir, Mile, Dragan pričati o zapošljavanju i investicijama.

Ma odje…. u troskocima!” Mnogo je toga još ispričano u ovoj priči. O samoupravljanju samo dvije rečenice: “Radnici su bili vlasnici fabrika. Ovome ne treba nijedne više dodati”. Tako i o srednjoj klasi, okosnici društva: “Ko je želio da radi, radio je. Ko je radio, dobio je stan, kupio je stojadina i svako ljeto išao na more. Danas, za naše ljude postoje samo dvije turističke destinacije, jedni ljetuju na Maldivima, a drugi u lavorima.” Sjeća se Feđa i da su svi bili zdravstveno osigurani, a ako slučajno neka bolest nije mogla da se liječi u Jugoslaviji, plaćeni je bio odlazak, u recimo Švicarsku. Danas kada kreneš na Koševo, prvo svratiš u apoteku i kupiš kesu lijekova. U toj bolnici ni Andol više ne možeš dobiti besplatno…

Oni koji se sjećaju, Feđi će vjerovati. Zavazda. Ni oni koji misle drukčije neće se mijenjati. Gotova stvar. Sentimentalni će otići, a i ovi koji vjeruju da je Juga bila mrak i propast dobit će, jednom, šansu za svoje uspomene i sentimente. To je pravedno. Ono što će biti njihova realnost za dvije decenije, ako ovako nastavi a hoće, ozbiljno se na tome radi – sjećat će se današnjih vremena s nostalgijom. I ponekad prepričavati kako je to divno bilo onda, s Bakirom, Miletom i Draganom, u poređenju s novim vremenim. A Juga? Posao, zdravstveno, more, putovanja… Klinci će vjerovatno i tada znati za ono – pa to je za nas mislena imenica!

Radiosarajevo