Jugoslavija – olimpijska sila je mit, Hrvatska je najjača od zemalja raspale države

0
131

Čak i oni koje jugonostalgija ne pere zbog ideoloških razloga, znaju uzdahnuti “Eh, da smo barem u sportu ostali zajedno, gdje bi nam bio kraj; slovenski skijaši i skakači, hrvatski rukometaši i nogometaši, srpski vaterpolisti, odbojkaši i košarkaši, crnogorske rukometašice, makedonski boksači i hrvači, a Bosna i Hercegovina dala bi u zajedničkim nastupima jaki začin praktički svakom od ovih sportova…”

Sandra Perković, vjerojatno najbolja hrvatska, ali i “jugoslavenska” sportašica svih vremena, ovih dana u Riju, gdje se, kao i na ostalim natjecanjima, najviše druži s “narodima i narodnostima”, glasno je zažalila što se Jugoslavija raspala, jer bi, kako govori i ona, puno ljepše sve medalje raštrkane i odvojene granicama od Vardara do Triglava, bilo ljepše i bogatije vidjeti na zajedničkoj hrpi.

Ne žali Sandra za vremenima kada je Doris Dragović pjevala “Hej Jugosloveni”, himnu jugoslavenskih sportaša na Olimpijskim Igrama u Seulu ’88, zato što joj nedostaje Centralni komitet ili partijsko jednoumlje, niti joj mogu faliti draži života u Jugoslaviji zato što su u njoj rodila samo godinu dana ranije prije nego što će se ta zemlja u brutalnom ratu raspasti, tako da ona sada ne nastupa pod bojama posloženima plavo-bijelo-crveno, nego obrnuto.

Jednostavno, jedna od najboljih svjetskih atletičarki također je pala u zamku “Gdje bi nam u sportu bio kraj da smo ostali zajedno?” zablude, koja se vrlo lako demistificira kada pogledamo egzaktne pokazatelje: broj medalja i (ne)uspješnost naroda koji su sigurnost okrilja Jugoslavije, zamijenili neizvjesnim i usamljenim brođenjem burnim olimpijskim morem kao predstavnici neovisnih država nakon raspada one federativne, za koju su se svi zajedno borili od Londona ’48 do spomenute južnokorejske metropole deset Olimpijskih Igara kasnije.

Jugoslavija je na Igrama bila puno manje uspješna nego što vlada fama. Konkretno, jedine OI na kojima je osvojila dvoznamenkasti broj medalja, ta navodna sportska velesila uzela je 1988., kada su njeni sportaši u Seolu osvojili 12, te 1984., kada je u Los Angelesu osvojeno nedostižnih 18 odličja. Bitno je naglasiti da su Igre u LA-u bojkotirale zemlje komunističkog bloka, u znak odmazde što su Zapadne sile zbog sovjetske agresije na Afganistan, četiri godine ranije odbile nastupiti u Moskvi. Juga je i ovdje radila ono što je uspješno izvodila cijelo vrijeme njenog postojanja – balansirala između dva bloka. Ali, očito joj je apstiniranje istočnjaka bolje pasalo, jer je ’80 u prijestolnici Sovjetskog Saveza, uzela duplo manje medalja nego četiri godine kasnije ispod brda Hollywooda.

Nova era nakon raspada Istočnog bloka i usitnjavanja do tada monolitnih (pre)višenacionalnih država iza Željezne zavjese ili blizu njene sjene, pokazuje nam da se od svih jugoslavenskih republika, Hrvatska najbolje snašla u novim olimpijskim okolnostima.

Nakon jučerašnjeg fantastičnog dana s dvije osvojene i dvije osigurane medalje, Hrvatske je od Barcelone 1992. do danas, za sada na ukupno 41 olimpijskom odličju, od čega je 30 osvojila na ljetnim, a 11 na zimskim olimpijskim igrama.

Zanimljivo, odmah nakon Hrvatske, po uspješnosti na Olimpijskim Igrama među republikama bvše Jugoslavije pretvorenima u države slijedi jedna od najmanjih i po broju stanovništa najmalobrojnijih zemalja nastalih na području SFRJ. Slovenija je prije šest dana čak od Hrvatske bila preuzela primat po broju medalja nakon što je džudistica Anamari Velenšek osvojila broncu. Mala zemlja velikih sportski uspjeha za sada je na 38 medalja na Igrama otkako je postala Dežela.

Podcjenjivačkoj predrasudi da su Janezi dobri samo na snijegu i ledu najbolje odgovaraju činjenice, koje govore da je od navedenog broja medalja, Slovenija čak 23 osvojila na ljetnim Igrama, po čemu je i dalje iza Hrvatske, ali ispred svih ostalih jugoslavenskih država. Slovenci od Atene 2004. imaju najmanje četiri medalje na svakim ljetnim Igrama. Ali, Zimske u Sočiju 2014. najbolje su im u kratkoj povijesti, jer u Rusiji su osvojili osam medalja, od čega dvije zlatne. Slovenija na aktualnim Igrama već ima četiri odličja: zlato u džudu Ane Trstenjak, srebra Žbogara u jedrenju i Kauzera u kajaku, te spomenutu broncu od Velenšek.

Srbija, s velikom sportskom tradicijom, ali i nizom trenutno globalno jakih sportaša i reprezentacija, najveće je razočaranje na tek trećem mjestu ove postjugoslavenske olimpijske tablice. Čak kada bi joj pripisali sve medalje koje je osvojila dok je bila u državnoj zajednici sa Crnom Gorom (9) te dodali onih 7 sa zadnje tri Olimpijske Igre na kojima se natječe kao samostalna država, to je i dalje tek 16 kolajni.

Premalo za naciju izrazito sklonu sportovima i uspješnu u raznim natjecanjima, ali i koja po broju stanovnika ima duplo veći bazen za crpljenje i treniranje talenata od Hrvatske ili čak četiri puta više od Slovenije. Na aktualnim Igrama Srbija ima jednu medalju, zlatnu Davora Štefaneka u hrvanju, koju smo uračunali u priloženi saldo, ali još konkurira za odličja u košarci, odbojci, vaterpolu, skoku u dalj, tako da ima priliku popraviti skor, ali i dalje se neće doći blizu Hrvatskoj i Sloveniji.

Crna Gora od neovisnosti ima jednu olimpijsku medalju, srebro rukometašica iz Londona, a nismo previše pogriješili kada smo Srbiji prepustili momčadsku odbojkašku broncu (1996.) i zlato (2000.) u konkurenciji muškaraca, jer u ovim ekipama bio je tek jedan, odnosno dva crnogorska sportaša, dok su svi ostali bili “drugog oka iste glave.” Gotovo identično je s vaterpolskom broncom (2000.) i srebrom (2004.), jer u obje reprezentacije samo su po dva bila igrača iz CG, a svi ostali iz Srbije.

Makedonija otkako je samostalna država također ima jednu olimpijsku medalju, broncu Magomeda Ibragimova u hrvaju slobodnim stilom do 85 kg iz 2000. u Sydneyu.

Kosovo se od prošlog tjedna diči jednim, ali najsjajnijim odličjem, koje mu je u džudu donijela Majlindi Keljmendi.

Bosna i Hercegovina tako ostaje jedina država nastala a području bivše Jugoslavije bez medalje.

Index.hr