Ivica Kostelić na Sljemenu održao emotivan oproštajni govor: “Cro Cop me razumije”

0
1292
USA, FIS Weltmeisterschaften Ski Alpin, Vail Beaver Creek 201510.02.2015, Golden Peak Stadion, Vail, USA, FIS Weltmeisterschaften Ski Alpin, Vail Beaver Creek 2015, Teambewerb, im Bild Ivica Kostelic (CRO) // Ivica Kostelic of Croatia during the Nation Team Event of FIS Ski World Championships 2015 at the Golden Peak Stadion in Vail, United States on 2015/02/10. EXPA Pictures ? 2015, PhotoCredit: EXPA/ Johann GroderEXPA/ Johann Groder

NEDAVNO je napunio 37 godina, iza njega je 28 godina karijere, brojne operacije, usponi i padovi. Ali, Ivica Kostelić je još tu. U vrijeme kad bi velika većina odustala, poslala i skije i treninge i glečere u “onu stvar”, Ivica je još tu. Još jedna godina, još jedno Sljeme. Možda i zadnje u karijeri i jedno od rijetkih u kojem nije ni blizu u krugu favorita. Koliko će još skijati ni sam ne zna. A kao da ni ne želi znati.

“Teško je to… Stvarno jako teško. Ne samo zato što će tako završiti jedan veliki dio mojeg života, nego zato što me na neki način ljuti”, kaže Ivica za kojeg bi u četvrtak veliki uspjeh bio uopće se plasirati u drugu vožnju.

“Ne mogu reći da sam tužan, ali smeta mi. Smeta mi jer mi je tijelo u dobrom stanju. Stvarno je, ali koljeno nije. Koljeno više ne može izdržati, to je dio mog tijela koje jednostavno ne funkcionira. Na kraju krajeva, nisam ja danima iza prvoga. Tri, možda četiri sekunde. To nije puno, kad ovako pogledaš. Ali u skijanju je to pet ili deset posto da sam slabiji. A to je jako puno”, pomalo tužno priča Ivica i nabraja što sve uzima da bi ostao fit.

“Analgetici, bez njih ne skijam od 2011. godine. Količine su relativno stalne, osim što se u zimskim mjesecima pojačaju kortikosteroidima, po potrebi to varira. Uglavnom, devet, deset mjeseci godišnje sam na tim lijekovima da mogu skijati. A kad nisam, čistim organizam da ih mogu ponovno uzimati”, kaže Ivica.

“Možda i završim karijeru, ali ne u Zagrebu”

Puno je bilo priče o kraju karijere, govorilo se da je dosta, ali Ivica još ima što reći u skijanju.

“Ono što mene motivira je želja da nastupim na još jednim Olimpijskim igrama. Da dođem tamo u kakvom-takvom stanju i da se mogu nadati medalji. Zlato je previsok cilj, ali želim se boriti za medalju. Stvari, nažalost, ne idu u tom smjeru i moguće je da ću ove sezone završiti karijeru. Samo što ne znam kad, ali sigurno ne u Zagrebu”, otkriva Kostelić i dodaje da su kombinacija u Wengenu i eventualno Svjetsko prvenstvo jedine šanse za borbu za više pozicije.

Činio je jednu od boljih generacija u povijesti, s Benjaminom Raichom, Mariom Mattom, Roccom, Palanderom, Millerom. No, danas je skijanje, kaže, u padu.

“Definitivno. Ženski svjetski kup je slabiji nego prije deset godina, a muški će to postati. Dogodit će se pad kvalitete, to uopće nije upitno. Skijanje je najjače bilo tamo u vrijeme Alberta Tombe i onda generacija Hermanna Maiera. Onda smo došli Raich, Matt, ja i ostali”, kaže Ivica.

Malo tko je toliko život posvetio onime čime se bavi kao što je Ivica. Neviđena odricanja bila su dio svakodnevice, tjedni, mjeseci i godine provedeni na glečerima, planinama i skijama. Sestra Janica otišla je kad je bila na vrhu. Mnogi su to i njemu sugerirali.

“Ja spadam u onu drugu skupinu koja želi skijati do zadnjeg dana, dok god je to moguće, kužiš? Nije me strah kraja karijere. Nema tu ništa strašno, samo jako puno nepoznatog. Ne znam kak da ti to velim, smiješno je to, ali ja ne plaćam račune. Ja nisam nikad platio račune, ono kad ti doma stigne komunalno, struja i to. Past ću kao padobranac na nepoznati teren. Koliko košta vrtić? Evo, to je prva tema”, kaže Kostelić kroz smijeh.

“Ljudima poput Cro Copa se treba diviti”

I on je, kao Cro Cop, na kraju karijere. U sličnim su pozicijama, obojica imaju strašnih problema s koljenima, jedino što je Mirko pred kraj ostvario golemi uspjeh.

“Pratio sam ga, naravno. Čuo sam što je rekao, da je to njegova krv, njegov znoj i da on ima pravo odlučiti kad je dosta, kad je kraj. Drago mi je da ima takav stav, baš mi se sviđalo to što je rekao. Naravno, takvim ljudima se treba diviti. To je zeznuta stvar. Pazi, to je tučnjava! Ja ne znam koliko su jaki ti turniri, ali sigurno su jaki. Kad bi to u skijanju bilo isplativo, ja bih se mogao povući na nižu razinu, neke FIS utrke i ostvarivati rezultate. Ali na vrhu je to nemoguće, ako si na 80 posto, nemaš šanse”, pohvalio je Ivica Cro Copa, koji je nakon povratka u Hrvatsku najavio da je najvjerojatnije to bio kraj njegove karijere.
“Sljedeće dvije godine želim malo više biti kod kuće. Razmišljam o milijun stvari. Imam puno interesa i hobija. Ona avantura na Islandu dala mi je ideje za neke projekte okojima ću govoriti u mirovini. Ali, želio bih se više baviti jedrenjem”, otkriva Kostelić.

“Skijanje mi je život, ništa drugo nisam radio”

Opušteni osmijeh na licu ubrzo je nestao, Ivica je postao ozbiljniji, emotivniji. Zastao je, pogledao sve okupljene i otvorio dušu.

“Meni je skijanje život. Ja ništa drugo nisam radio. Treniram od sedme godine i kaj sad… Probudim se ujutro i moram platiti račune? Kad se potpuno posvetiš nečemu, kao ja, to izgleda ovako. Mi imamo četiri tjedna godišnjeg odmora, a takvih je bilo najmanje 25 sezona. Zamisli si da 25 godina radiš nešto, pazi, vrhunski sport je druga stvar. Ako želiš biti u vrhu, među prva tri, moraš i tijelo i um posvetiti tome. Ideš spavati u devet sati, probudiš se i imaš cijeli dan posloženo što ćeš raditi. Kad ne treniraš, odmaraš se. Nemreš sad, ne otići negdje. Moraš spavati, napraviti neke vizualizacije, ići kod fizioterapeuta. Ovo je individualni sport. Nemaš nekoga tko će te pokriti jer slabije igraš. I sad, kad izlaziš iz toga… Bio si, ne znam kako da kažem… Bio si vezan za to kao beba za majku”.

Na trenutke djeluje kao da će pustiti suzu, na trenutke zastaje, traži riječi.

“Ja uvijek govorim ‘mi’. Imaš, naravno, obitelj, kaj ne? Ali na kraju krajeva, za moje uspjehe ni obitelj nije dosta. Tu imaš, prije svega, ekipu. To su ljudi s kojima se budiš, ideš spavati, šališ se, tuguješ, plačeš… I tako 250 dana godišnje. Serviseri, treneri… Nema dana da ti ljudi nisu oko tebe. Imaš neku vezu s tim ljudima, koju nemaš s nikim drugim. Oni su profesionalci, ali treba ti nešto više od profesionalizma da budeš s njima toliko vremena. Ja sam samo vršak koplja, jer mene svi oni tjeraju naprijed”, kaže Ivica i prisjeća se detalja s priprema od prije nekoliko godina:

“Zamisli, dođeš na glečer i sad imaš taj užas. Od 37 snježnih dana, mi smo 33 imali pakao. Lud si od toga. Kad je na glečeru oluja, ti ne vidiš ništa. Lud si od toga, a moraš trenirati. I kaj da sad velim? Imao sam pakao? Ne, IMALI smo pakao. Jer ti ljudi su se tamo ubili da bih ja mogao trenirati. Evo, i sad u Kanadi, na minus 30. I to smo MI! Ja neću govoriti ‘ja'”.
A veliki, možda i najveći dio Ivičine priče je tata Ante. Neuništivi “Gips”, koji je već na ženskom slalomu proučavao i ispitivao stazu.

“Mi, osim ekipe, smo ja i stari. Mi imamo jedan odnos, ne znam… On je moj trener od 1989. godine, to je užasno dugo. Prošli smo sve i svašta. S nikime nisam proveo toliko vremena u životu, niti ću provesti. Da nije bilo njega, ne bi bilo svega ovoga. Teško se odvojiti od toga… Falit će mi to strašno. Strašno će mi faliti… To je jako teško… Opraštati se od ljudi, općenito, je polako umirati, kužiš?”, u emotivnom istupu rekao je Ivica.

Poruka klincima: “Uvijek morate davati sve od sebe”

Za hrvatsko skijanje, kaže, ne brine.

“Nikad nismo imali ovako jako reprezentaciju u slalomu. Imamo svjetskog juniorskog prvaka Rodeša, imamo Kolegu, pa mlađeg Kolegu, koji puno obećava. Zubo je tu, pa Mate… Moraju se još samo malo strpiti kad dođe do pada u skijanju o kojem sam govorio i siguran sam da će onda imati šansu”, rekao je Kostelić i za kraj poručio:

“Htio bih, ako mogu, reći nešto mladim sportašima. Kad si vrhunski sportaš, a to moraš usvojiti već kao klinac, moraš se naučiti davati sve od sebe. Bez obzira na to da li te boli nešto ili ne, jesi li umoran, da li trener urla na tebe pred 30.000 ljudi… Moraš uvijek biti fokusiran i dati najbolje od sebe. Samo to. Ima ljudi koji više ili manje vole to što rade. Nekima je to epizoda, neki su tome totalno posvećeni. I, ako si u tome kao ja i, evo, Mirko Filipović, užasno je teško od toga se maknuti”.