Humanost ne poznaje granice, vjere i nacije: Od Tomislavgrada do Afrike

0
220

Danas , kada živimo u teškim vremenima , svakom čovjeku je potrebna topla ljudska riječ. A članovi udruge „Kap ljubavi“ iz Tomislavgrada, već 17 godina, nastoje, uz sve egzistencijalne stvari, da unesu malo radosti i uljepšaju dane onima koji su imali manje sreće u životu.

Grupa nesebičnih ljudi iz Tomislavgrada, članova udruge „Kap ljubavi“, već punih 17 godina se bavi humanitarnim radom, a početkom naredne godine u Afriku će po drugi put ispratiti svoju članicu i tajnicu Dražanu Perković. I ovaj put, kao i prije četiri godine, Dražana odlazi u mjesto Subukia u Keniji, gdje će pomagati napuštenoj djeci štićenicima Malog doma.

“Da, uskoro ponovno krećem put Afrike! Obzirom da smo u Udruzi ovih dana imali Božićnu akciju i bila nam je zaista velika gužva -moram biti iskrena i priznati da baš ne stižem razmišljati o svemu! Mogu samo reći da se jako radujem i jedva čekam zagrliti te malene anđele- moju afričku obitelj! ”, kaže za naš portal Dražana, prenosi Buka.

Napominje i da je božićno vrijeme, vrijeme darivanja i radosti te da su joj ovaj Božić i onaj iz 2011. najljepši do sada. “Svi ljudi koji su prije četiri godine znali da odlazim u Afriku i koji znaju da se sada spremam na put dolazili su, ili još uvijek dolaze, sa donacijama za malene afrikance. Uz dječicu koja su donosila cijeli džeparac, najviše me se dojmila jedna baka čiji dolazak u ured nikada neću zaboraviti…Pogrbljena, teškog koraka ali sa osmijehom na licu pružila je 5 maraka i zamolila me da joj pola iznosa vratim a drugu polovicu želi dati za „nekog malog crnčića da jedan dan jede“…Nema više, kako je kazala, ali želi pomoći”, priča nam Dražana.

Inače Mali dom u mjestu Subukia je ustanova koja se brine za napuštenu, siromašnu i djecu s posebnim potrebama. U Malom domu trenutno boravi 20 djece s lakšim i težim dijagnozama.

“Nažlost, u Africi je imati bolesno dijete još uvijek sramota. Ljudi vjeruju kada imaju bolesno dijete da su začarni, da ih je neko ukleo – i najčešće tu djecu daju fratrima. A neka budu pronađena u šumi, na ulici, napuštena, odbačena, i ta djeca se dovedu u Mali dom, gdje im se pruža adekvatna ljekarska pomoć, i gdje dobijaju tri obroka dnevno. A, vjerujte mi, u Africi jedan obrok je bogatstvo”, ističe Dražana.

Prisjećajući se svog šestomjesečnog boravka u ovom afričkom mjestu, kaže nam da ju je u samom početku najviše dirnuo način ishrane koji se bazira na –ugali (mljeveni kukuruz koji se kuha s vodom), sukumawiki (zelje), gideri (kukuruz i grah) a koji su djeca jela s nevjerojatnim zadovoljsvom. Tih prvih dana često je zbog toga znala i zaplakati, ali s vremenom je shvatila da ih ne treba žaliti, oni su sretni s onim što imaju – ne znaju za bolje.

Jednom prilikom joj je Simon Langat, čuvar humanitaraca, objašnjavao „Vidi to je guja (tako afrikanci zovu leteće mrave) oni najavljuju početak kišne sezone. I super su za jest , jako su ukusni“. I zaista, kaže Dražana, ubrzo je došla kiša i shvatila je da Langati imao pravo- većina djece slasno je gutala sirove mrave.

“U Africi vlada ogromno siromaštvo i glad, ali ih rijetko vidite da su tužni. Naravno i ovdje kod nas ima dosta siromaštva i preko Kapljice smo se susreli sa svime, ali je nemoguće usporediti njihovo siromaštvo s našim. Mi neprestano kukamo, nezadovoljni smo, a oni imaju tako malo a opet su sretniji od nas. Imaju duha i raduju se sitnicama. Nažalost to se rijetko može vidjeti kod nas”

Vrijeme provedeno u Africi smatra najljepšim razdobljem u svom životu. Niti u jednom trenutku, kaže, nije bila u opasnosti niti osjetila strah. Osjećala se kao dio njih, kao da je nekada davno živjela s njima. I zato često voli reći da joj je Afrika pomogla, a ne ona njoj. Tamo je shvatila prave životne vrijednosti, naučila cijeniti sitnice, a i prijatelji joj kažu da ju je Afrika dosta promijenila, prenosi Buka.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here