BiH i Srbija žale za Titom, Kosovo i Hrvatska ne

0
161

Žaljenje zbog raspada Jugoslavije najviše osjećaju građani Srbije i Bosne i Hercegovine, dok predanost prema sadašnjoj državi najviše imaju stanovnici Kosova i Hrvatske.

Za građane Srbije i Bosne i Hercegovine Josip Broz Tito najbolji je predstavnik vrijednosti njihove zemlje, dok je za Hrvatsku to Franjo Tuđman.

To su rezultati istraživanja pod nazivom “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama zapadnog Balkana”, koje su zajednički proveli fakulteti u Oslu i Rijeci, a obuhvaća Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru, Kosovo i Albaniju.

“Već smo znali od čega su se sastojale strategije izgradnje nacije koje su koristile elite u ovim zemljama, ali smo željeli analizirati da li su ove simboličke strategije zaista ‘djelovale’, da li su građani prihvatili nove narative, simbole i koncepte nacionalnih država nakon iskustva dvije jugoslavenske države u 20. stoljeću”, objašnjava za Al Jazeeru jedan od voditelja projekta, profesor na Sveučilištu u Rijeci Vjeran Pavlaković.

U istraživanju je obuhvaćeno 10.500 ispitanika, a pitanja su se odnosila na geografske i povijesne aspekte, etnički identitet, kulturu…

Tako je za 40 posto ispitanih iz Bosne i Hercegovine “zlatno doba” za njihovu državu komunističko razdoblje, a tek za 5,5 postdejtonski. Za 41 posto etnički identitet bitniji je od identiteta građanina Bosne i Hercegovine, dok 24 posto nije ponosno što su državljani te zemlje.

S druge strane, gotovo 93 posto ispitanika sa Kosova izjavilo je da su ponosni što su građani Kosova, koje 60 posto opisuje kao predivno mjesto za život. Na pitanje da li biste se vi ili vaš sin pridružili vojsci Kosova ako se formira, 78 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno.

Prema Pavlakovićevim riječima, rezultati pokazuju da su zemlje gdje su pokreti za nezavisnost imali najjasnije ciljeve, koji su na kraju realizirani u Hrvatskoj i na Kosovu, imali najveće indekse lojalnosti usprkos radikalno drugačijoj situaciji u ove dvije zemlje.

“Ne iznenađuje da je Bosna i Hercegovina imala najniži indeks lojalnosti, što se jasno vidi iz podjela na svakoj razini – političkoj, socijalnoj, kulturnoj, simboličkoj, i ove podjele mogu se jasno vidjeti na etničkim linijama. I Srbija i Bosna i Hercegovina nisu imale i još nemaju jasne strategije izgradnje nacije. Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta i Dejtonski sporazum ne dozvoljava ili istinski centraliziranu državu, ili neku vrstu federalnog okvira koju zahtijevaju Hrvati u ovoj zemlji.”

Stoga istraživače ne iznenađuje da 68 posto ispitanika u Bosni i Hercegovini žali za Jugoslavijom, dok je u Hrvatskoj taj postotak 18 posto. Još veći broj jugonostalgičara bilježi se u Srbiji, čak 71 posto, a gotovo 32 posto ispitanih tvrdi da se još uvijek osjeća Jugoslavenima. Više od 94 posto ispitanika na Kosovu ne žali za bivšom Jugoslavijom.

U slučaju Bosne i Hercegovine velika jugonostalgija izražena je zato što trenutno ne postoji funkcionalna država, neko sustavno uklanjanje sjećanja na Jugoslaviju u kojoj se bolje živjelo nego sada, smatra socijalni psiholog Srđan Puhalo.

“U Bosni i Hercegovini nema i nije bilo nekog sistematskog pritiska od strane države da se potisne to jugoslovenstvo kao što je bilo u Hrvatskoj. Država se nije protiv toga borila, jer mi nemamo državu. Ako pogledate po nekom etničkom principu, ja vjerujem da tih jugonostalgičara najviše nalazimo među Bošnjacima i Srbima, i to među starijom populacijom”, objašnjava Puhalo za Al Jazeeru.

Dodaje da ulogu igraju i ekonomski faktori, jer se, kaže, bolje živjelo nego danas, ali i da postoji dosta ostataka bivše države.

“Jugoslavija je bila uređeni sustav sa određenom ideologijom, koja može da se svidi ili ne svidi, ali gdje su ljudi pristojno živjeli. Mi sada nemamo državu, nego etničke grupe, koje više ili manje vole ili ne vole što su u Bosni i Hercegovini. Nije to stvar samo lojalnosti, nego i percepcije, nemamo se čime pohvaliti, nekim sportom, kulturom”, kaže Puhalo.

Što se tiče Srbije, osim ekonomskih faktora, za veliku jugonostalgiju zaslužno je i “ostvarenje nacionalnog sna”, smatra sociolog Vladimir Vuletić.

“Za građane srpske nacionalnosti Jugoslavija je predstavljala realizaciju onoga što je sročeno u jednoj rečenici – da su svi živjeli u jednoj državi. To jeste nacionalni san svakog naroda i on može da se ostvari na dva načina – jedan je da imate homogenu nacionalnu državu, ali kada je riječ o Srbiji, takav zahtjev je malo teže ostvariti s obzirom na teritorijalnu raspršenost na prostoru Balkana.”

Dodaje da bi se, s druge strane, nostalgija mogla pripisati svima koji su živjeli u socijalizmu, pogotovo 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, kada je postojao određeni prosperitet u Europi.

“Nakon 90-ih zapravo svuda u Europi obični čovjek, srednja klasa počinje da živi mnogo teže. U Hrvatskoj je najmanje jugonostalgije, gdje od početka 90-ih pa do danas postoji, bez smanjenog intenziteta, jedna izrazita antijugoslovenska retorika. Da je Slovenija ušla u uzorak, imali biste visok stupanj lojalnosti, jer su ta država, Hrvatska, Kosovo, odnosno Albanija, etnički najhomogenije”, zaključuje Vuletić za Al Jazeeru.

Iako istraživanje pokazuje da su novi običaji i novi simboli provedeni u državama nasljednicama, sjećanje na Jugoslaviju ne može se izbrisati preko noći, ističe Pavlaković.

“Ovo ne znači da SFRJ treba biti glorificirana ili romantizirana, nego analizirana i istražena sa znanstvenog nivoa, i to u suradnji zemalja, jer postoje različita iskustva u različitim regijama.”

Istraživači, dodaje, trebaju istražiti ove teme bez straha da budu označeni kao izdajnici ili neka vrsta jugonostalgičara.

(Al Jazeera)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here